Tuesday, May 7, 2019

VOJNIČKO OTSUSTVO




Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču


 
  VOJNIČKO  OTSUSTVO 



Hladnikavo, vlažno i ljepljivo jutro uvlačilo se u moju sobu kroz prozor koji sam tek otvori. Skuvao sam kafu koja mi je potrebna da razbistrim um i saperem gorak ukus u ustima. Radnici koji su praznili kontejnere za smeće pravili su veliku buku dok su oko njih nestašno skakutali vrapci nadajući se da će se iz kontejnera rasuti mrvice bačenog hljeba koje su za njih bile jutarnji obrok. Nisam planirao neku posebnu aktivnos tog dana, mislio sam provešću ga na uobičajeni način. Izaći, prošetati do pijace ili nekog supermarketa, kupiti nekoliko stvari potrebnih u kuhinji a uz put sa znancima koji obično svakodnevno susrećem pretresti aktuelne događaje prethonog dana i večeri. Kad susretnem nekog od  drugara, svratimo u gradsu kafanu, paviljon popijemo kafu uz koju ponekad provedemo i po nekoliko sati. Ovog jutra iznenadio me telefonski poziv. Moj školski drug koga nisam decenijama vidio a živi u Švedskoj došao je u grad, htio je da se vidimo i pozvao me da se nađemo poslije podne. Dogovorili smo da se nađemo kod pošte, našem starom mjestu sastajanja iz tinejdžerskih dana.


Našli smo se u dogovoreno vrijeme. Skoro da ga nisam prepoznao, mnogo se promijenio. Izgubio je kosu i nabacio dosta nepotrebnih kilograma. Razgovarali smo uglavom o vremenu naše mladosti. Krenuli smo niz ulicu a kako je dan bio kišovit predložio sam da uđemo u kafanu pored koje smo prolazili.  U tu kafanu nikad nisam svraćao a mislim da je počela raditi prije nekoliko godina.  Kasnije sam shvatio kako ni tad ne bih bio njen gost da se nisam susreo sa svojim drugom i da dan nije bio kišovit  pa smo se morali negdje skloniti. Nisam ni slutio da ću na tom mjestu vidjeti nju, Dunju, sa kojom sam se  nekad volio.

Čistila je stolove i sklanjala prazne čaše , radila je kao konobarica. Nije me primijetila, prepoznala, nije me ni očekivala da se tu pojavim, možda me više nije ni bilo u njenom sjećanju, ko će to znati? Kad je prišla našem stolu, da nas posluži, gledao sam je ali nisam ništa rekao.  Uprkos godinama nije se mnogo promijenila, izgledala je lijepo a ja sam tog časa pomislio kako je ona bila prilika za mene, ljupka, mila, lijepog lica i zgodnog tijela. Sve me to potsjetilo na moje vojničko otsustvo, na dan koji smo proveli u njenom malom stanu u potkrovlju zgrade iznad prodavnice tekstila i knjižare. Našli smo se ispred šaltera u banci i brzo se dogovorili da dođem kod nje uveče tog dana.  


Ona je tada radila kao službenica fabrike koje više nema, propala je kao i mnoge druge tokom promjena koje su se dešavale poslednjih decenija. Ona mlada, lijepa a ja vojnik željan ljubavi i ženskog milovanja.  

Otsustvo koje sam koristio bilo je kratko, tek nekoliko nagradnih dana. Došao sam da obiđem majku da vidim šta joj je najpotrebnije za nadolazeću zimu i da joj to nekako obezbijedim. Vremena je bilo malo a želja da svuda stignem bilo mnogo. Sa društvom sam se zadržao i kad sam stigao kod Dunje bilo je prilično kasno. 

Još pamtim njen zeleni kauč na koji sam sjeo. Ona je pošla u kupatilo i dobacila mi: 

"Skini sa sebe tu uniformu, raskomori se, sad ću ja, hoću da te iznenadim," !

Prije ulaska u kupatilo rekla je još nekoliko rečenica na koje nisam obraćao pažnju. Obećavala je divan provod i toplu ljubav punu nježnog milovanja. Dok se ona tuširala ja sam se baš raskomotio i legao na kauč. Bio sam mnogo umoran a mene je sve više opijao miris šampona od kajsije koji je dolazio iz kupatila. Po njenom glasu sam vidio i osjećao kako se trudila da uljepša  iznenadnu posjetu vojnika na odsustvu. U meni je trajala borba umora , potrebe za snom i želje za malo nježnosti sa Dunjom.

Nisam uspjevao da se oduprem snu koji me vukao u svoje tople, duboke hodnike kao ptica koja se podigne visoko pa leti sve niže na dolje.

"Vojniče moj", čuo sa njen glas koji je odnekud dopirao, kao kroz neku gustu maglu.

"Vojniče moj snažni, pomiluj me", čuo sam kako mi govori i spavao u isto vrijeme.

Ona se pripila uz mene, onako naga, topla i nježna. Njeno tijelo mirisalo je na mladost i šampon od kajsije i bilo je željno ljubavne igre koju moj umor i san nisu dozvoljavali. Spavali smo do zore. Ona je ustala veoma rano i zakočila budilnik da ne zvoni. Poljubila me u obraz i počela da se sprema za posao. Kroz san sam čuo kako kuva kafu i taj miris ispuni cijeli stan. Okrenuo sam se na drugu stranu željan još malo sna.

Nisam čuo kada je izašla i zatvorila vrata. Ustao sam i vidio na stolici pored kreveta šolju sa kafom i kutijom cigareta a pored toga je stajala ceduljica na kojoj je pisalo: "Vojniče moj, voli te tvoja Dunja".

Otišao sam sa otsustva tužan i postiđen što se sve tako dogodilo te noći sa Dunjom. Poslije služenja vojske moj životni brod je pun goriva krenuo na dugi put i od tada do ovog dana nisam je vidio.


Pozdravio sam se sa drugom i on je otišao, žurio je na aerodrom , ostao sam da sjedim za stolom a ta, Dunja koja me voljela čistila je stolove i sklanjala prazne čaše u jednoj običnoj kafani. Onda sam je vidio kako je uključila radio, krenula je Edit Pijaf sa onom njenom pjesmom za sva vremena, "Ne, ništa ne žalim ja" ali te riječi nisu važile za mene, zaista sam imao razloga da žalim za propuštenom ljubavi one noći vojničkog otsustva. 


"Jeste li završili sa kafom", upitala me spremna da pospremi sto. Čuo sam onaj isti glas kao one noći kad sam bio na otsustvu.

"Jesam, popio sam kafu",  rekao sam i htio dodati: "i to davno, prije mnogo godina, zar se ne sjećaš Dunja"? Ipak, nisam to izustio, izvadio sam i zapalio cigaretu gledajući to, još uvijek lijepo i drago lice. Odlazila je noseći poslužavnik sa čašama i šoljama a ja sam gledao za njom dok mi je u ušima odzvanjalo: "Vojniče moj, voli te tvoja Dunja"!  


Napustio sam kafanu i uz sjetan osjećaj išao prema kući mokrim trotoarom , bezuspješno pokušavajući da izbrojim mjesece i godine od mog i Dunjinog zadnjeg susreta. 










No comments:

Post a Comment