JEDNA RUŽA I JEDNA DJEVOJČICA

Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču


JEDNA  RUŽA  I  JEDNA  DJEVOJČICA



"Kažu da za neki dan počinju velike studeni, sigurno ne kao one nekadašnje kad su zime ličile na zime a ljeta ličila na ljeta, kad su se ljudi više poštovali nego danas. Sve je otišlo u tri pizde materine", priča jedan od prisutnih luzera u kafani koja se nalazi pored velikog gradskog parka u koju sam svratio sklanjajući se od hladne kiše i oštrog sjeverca.
Ovih nekoliko rečenica koje sam čuo od neznanca, luzera potsjeti  me kako sam se i ja zaželio zime, one prave, hladne, pune velikog bijelog snijega. Zaželio sam se romantike , vremena kad sam stojeći na prtini grijao promrzle prste djevojčici iz susjednog sokaka držeći ih u svojim rukama i ljubeći joj smrznuti nosić i uši skrivene ispod debelog šala dok je majka doziva da požuri kući jer je mrak već uveliko pokrivao našu varoš. 

Kroz prozor kafane gledam kako pada hladna kiša a ljudi žurno prolaze sa kišobranima jedva ih zadržavajući pred naletima snažnog vjetra. Kako bi se sa ovim toplim čajem koji sam poručio lijepo ukomponovale krupne bijele pahuljice. Pokrile bi ovaj sumorni grad pa bi obučen u bijelu bundu izgledao mnogo ljepše.Dođe mi da odem tamo u onu našu varoš i vidim da li je ostalo išta od one romantike ili je nju kao i ljude oduvao poslednji rat. 

Mjesec oktobar često donosi snjegove. Poslije ponoći, kad sam napustio kafanu, pao je prvi i pokrio baštu ispred kuće.Gledam kroz prozor, snijeg bijel i nijem, lete pahuljice velike, skoro kao dlan i lijepe se na grane drveća sa kojeg još nije pao list dok se one povijaju pod težinom bijelog nakita. Padaju i na ružu koja je uprkos zimi zadžala list i dva cvijeta. Ona se ne povija već stoji pravo i izgleda ljepše nego tokom ljeta.Njena crvena boja se ističe prema snježnoj bjelini. Snijegom se ogrnula kao toplim šalom i tako se bori i prkosi studenom vjetru čekajući  novo proljeće. Nježani cvijet svojom ljepotom kroti zimu. Za par mjeseci, surova studen će se povući pred ljepotom ruže. 


U našoj varoši se živjelo zanimljivo. Varoš čiji stanovnici nisu imali sreće sa novcem, radili su mnogo a zarađivali malo. Sokaci su takođe bili siromašni, malo kaldrme i mnogo više bijele ceste sagrađene, ko će ga znati kad, da li u doba turske ili austrijske vlasti? Kuće uz sokake su bile prljave, uprskali ih kamioni, kiše i snjegovi. Malter je sa njih opadao a cigle i kamen virile načete vremenom.Na njima su se mogli vidjeti prozori sa napuklim staklima, rijetko koja kuća je bila uređena sa zavjesama ili cvijećem na  prozorima. Pored njih bilo je i kamenih ruševina obraslih korovom i šibljem. Srušene su u neko ranije vrijeme, u vrijeme njemačkih ofanziva a nove vlasti nisu imale snage da ih, ako ne obnove, onda bar da ih uklone. A ljudi su bili nasmijani i srećni uglavnom oko prvog u mjesecu kad su primili platu u pilani. Tih dana su imali nešto novca pa su češće odlazili u prodavnice da kupe ponešto od skrome ponude. Iz kafana se u tim danima orila pjesma. 

Gospođa Dara, čim bi primila platu a bila je čistačica u ambulanti, uzimala bi torbu i krenula da se javlja svima redom u komšiluku:"idem da pazarim, pripazite mi na kuću". Ushićena i svjesna da njena plata neće trajati dugo koristila je priliku da skrene pažnju na sebe i ostavi utisak zaposlene i zadovoljne žene. I djeca su se radovala tih dana nadajući se da će dobiti koju kintu za lizu ili medenjak. 

Kasnije, kako je vrijeme od plate odmicalo ljudi su postajali zabrinutiji, nezadovoljniji i tužniji. Već od polovine mjeseca su veresijali u prodavnicama, uzimali su samo one najnužnije stvari i nisu se prestajali žaliti na skupoću. U kućama i na sokacima počinjale su razmirice ne rijetko prerastajući u veće svađe. 
I komšija Đuka je često dolazio kući pijan, naročito pred kraj mjeseca kad je platu već odavno potrošio. Svi su se pitali otkud mu novac za rakiju kad kuče nije imalo za šta da ga ujede? Dolazeći kući tako naliven rakijetinom, teturao se i padao po prašnjavoj cesti. Katkad su djeca trčala za njim i podsmijavala mu se. Čim bi ušao u kuću počinjala je predstava kao neki pozorišni komad sa lošim završetkom. Čula se galama i lupanje, svađao se sa ženom i razbijao vlastite stvari po kući. Žena mu je bila debela i sigurno jača od njega ali joj to nije pomoglo da se zaštiti od njegovog divljanja. Čekala ga je na vratima i vikala:
"crni Đuka, opet si se napio, muko moja i nesrećo"!
On joj se unosio u lice i zaplićući jezikom podviknuo:
"šta hoćeš kurvo, hoćeš dušu da mi uzmeš, hoćeš moj život, evo ti uzmi ga"?
Nije znao ništa drugo da joj kaže čime bi opravdao svoje pijanstvo i nije se zaustavljao, izbacivao je svari iz kuće a onda pokušavao da ih zapali. Žena je vrišta, dozivala upomoć, molila ga i preklinjala da prestane a on je postajao sve grublji, iz njega je izbijala surovost i nezadovoljstvo koje, vjerovatno ni sam nije razumjevao.Tako je okupljeni narod skoro svakog mjeseca posmatrao besplatni cirkus. A onda se jednom među tom svjetinom našla jedna mala djevojčica odjevena u svilenu lepršavu haljinicu, sa bijelim soknicama i cipelicama od prave kože i divnom mašnom u plavoj loknastoj kosi . Djelovala je poput lutke zalutale iz nekog drugog, ljepšeg svijeta, našla se među svjetinom koja je uživajući posmatrala predstavu pomahnitalog Đuke. Kao veliki svileni leptir izdvojila se iz mase i stala ispred njega. Ugledavši nestvarno lijepo lice male lutke ispred sebe on se zaustavi. Zbunjen i opčinjen ljepotom i osmjehom nevinog djeteta kleknuo je ispred nje i ostao nepomičan, skoro paralisan. Gledali su se licem u lice pijani , neobrijani i krezavi Đuka i mala, nestvarno lijepa i nježna djevojčica. Umirila se i svjetina pa tako nijema čeka da vidi šta će se dogoditi? Ona ga pomilova po onom hrapavom licu punom oštrih dlaka i on se nasmješi, u jednom trenutku nestade sa njega sav bijes i gorčina. Nježnost i ljepota su ukrotili surovost. Predstava je zavšena, ljudi su se razišli a u meni ostao nauk na koji me potsjetila ruža u mojoj bašti.

Tako je prošao jedan dio vremena koje u stvari nikad ne nestaje već kao rijeka neprekidno teče. Proći će i ovaj dan kao što je prošlo i ono vrijeme kada smo živjeli u našoj malenoj varoši a o ostalom svijetu nismo znali ništa. Znali smo samo to da tamo daleko, iza oštrih grmečkih visova gdje sunce zalazi postoji neki tajanstveni svijet koji samo Sunce može da vidi kad se sakrije iza njih. Neko će pamtiti minule događaje, neko neće a mnogi će se nakon dugih godina uputiti da istraže taj svijet i postanu njegov dio.