Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
ČARŠIJSKI HRONIČAR
Sve varoši,su imale i imaju ljude koji tim varošima daju svoj pečat,obilježavaju određeno vrijeme i događaje tog vremena. Svaka kasaba ima svog "Ćorkana". Svima su lako prepoznatljivi i uvijek su prisutni kod svakog događaja. Osim što su svjedoci svega što se dešava,oni su i neka vrsta hroničara mada toga nisu ni svjesni. Pamte dugo i detaljno prepričavaju događaje,prenose ih slušaocima i tako čuvaju od zaborava. Kad jedan od njih ode,pojavi se drugi,tiho i spontano postaje vidljiv i prepoznatljiv. Često su ih spisatelji opisivali,davali im značajna mjesta u svom stvaralaštvu. Kroz njih su govorili o odnosima među ljudima,društvenim slojevima,pravdi i nepravdi,nadmenosti ili skrušenosti o nerazumjevanju ili milosrđu. Narod je takvim ljudima pripisivao osobine koje su imali i koje nisu. Oni su uvijek stajali na dnu društvene ljestvice. Njima se moglo reći ono što drugima nije smjelo. Ko bi se usudio nekom bogatijem ili dobro stojećem čovjeku reći da kod njega nešto nije u redu,da ima osobinu kojoj bi se ljudi mogli podsmjehivati? Po onoj narodnoj da su:"kod gazde i goveda pametna" lako je zaključiti da se u njih ne dira a da su mjesta za one kojima će se drugi podsmjehivati,koji će nositi teret svojih ali i tuđih mana,rezervisana za one koji pripadaju sirotinji,raji. Sa njima se može seiriti i šegačiti. Počesto se u tom šegačenju na njihov račun priključe i oni koji su po svemu isti kao oni. Dok se njima podruguju,valjda im se čini da tako štite sebe,skreću pažnju na druge i nadaju se da se nikad naći na njihovom mjestu.
Čovjek lako,iz nekog razloga sklizne, posrne,padne u blato a teško se iz njega podiže i uspravlja. Ti ljudi često nemaju snage da se dignu pa su primorani da trpe uvrede i poniženja,ponekad i sami učestvujući u cirkusu koji se stvara oko njih. Samo oni znaju koliko ih zaboli nečija uvreda? Sve to ne znači da oni malo znaju,da nisu kreativni. Šta više,znaju oni mnogo stvari o kojima drugi pojma nemaju. Svjesniji su od drugih,jasno im je zašto se nešto dogodilo,kakav je uzrok tome i kakve su posledice?
U vremenu između dva rata,Drugog svjetkog i građanskog u kojim je rasturena Jugoslavija,jedan takav čovjek je obilježio Krnjeušu. Nikola ili Nijo,kako smo ga svi zvali. Imao je kuću na rubu čaršije,pored puta koji je laganom uzbrdicom vodio dalje u selo Zapoljak a potom do prostranih livada na Međugorju i Bukvi,sve do šumskog radilišta,Vodice. Kuća je bila prizemna,pokrivena na četiri vode i nikad nije spolja malterisana. To je bila jedina kuća u Krnjeuši koja je zidana sitnom opekom koju je njen vlasnik sam proizveo. Siromašnog stanja nije imao novca da kupuje opeku u nekoj ciglani pa se odlučio za vlastitu proizvodnju. Dok je to radio ljudi su ga gledali sa podozrenjem. Govorili su kako se on u takav posao ne razumije i da je to zaludna radnja. On je posao završio i ozidao kuću a koliko je njegova opeka vrijedila pokazalo je vrijeme jer je kuća,mada ne malterisana,neoštećena odolila vremenu dužem od pola vijeka. Tamne puti,Nijo je imao lice pravilnih crta na kome se oslikavalo proteklo vrijeme težaka izloženog suncu,kiši,vjetru i studeni. Srednjeg rasta ali krupnog koraka i snažnih i grubih težačkih ruku. Rijetko se smijao a kada je to činio,bio je to lagani osmijeh,tek da potvrdi dobronamjernost prema nekom ili slaganje sa sagovornikom. Po prirodi veoma radoznao,uvijek se pojavljivao tamo gdje se nešto dešavalo ili vodila kakva rasprava. Nije upadao u razgovor već je sa strane posmatrao i procjenjivao o čemu se radi,ko zastupa ovaj a ko onaj stav? Tek kasnije se,skoro neprimjetno,uključivao u priču. A volio je da priča o svemu i svačemu,naročito ga je interesovala istorija. Znao je mnogo podataka i činjenica koje ni učeni nisu znali a o njima je raspravljao sa onim ko je bio spreman da se upusti u priču. Činio je to više radi toga da provjeri i utvrdi da nešto nije pogrešno shvatio nego da pokazuje svoje znanje. Mnogi su izbjegavali rasprave s njim,plašeći se vlastitog neznanja jer kako pred svima pokazati da Nijo zna više? Ipak,kad ne bi uspjeli izbjeći razmjenu znanja,odmahivali su rukom i govorili kako Nijo opet nešto fantazira. U čaršiju nikad nije silazio bez nekog razloga. Ili je išao kod nekog da radi za dnevnicu ili zbog neke druge potrebe,da nešto kupi,makar to bila samo paklica duvana. Pušio je jeftine i ljute cigarete "Dravu" ali nije odbijao ni druge ako ga neko ponudi. Nosio je jednostavnu odjeću kao većina težaka iz našeg kraja. Košulja u nekoj boji jer se manje prljala od bijele koju je rijetko oblačio,štrikan džemper,pantalone od somota ili jeftinog štofa,najčešće iznošene i okrpljene na nekoliko mjesta. Obuću su mu činile vunene čarape i gumeni opanci ili za vrijeme jesenjih kiša i velikih snjegova,gumene čizme. Na glavi je uvijek nosio kapu za vrijeme hladnih ali i vrućih dana. Kad je prolazio čaršijom a bilo je to svakog dana,nekad i više puta u ruci je nosio štap. Tu naviku je stekao čuvajući ovce kojih je uvijek imao oko četrdesetak i bile su mu osnovni izvor prihoda uz nešto zemlje koju je obrađivao. Na zemlji je proizvodio malo ali za njegovu porodicu dovoljno,taman toliko da se prezimi dok ne stigne nova ljetina. Krompir,kupus,sav zeleniš iz bašte a najveći dio zemlje je bila košanica koja mu je obezbeđivala travu za ovce. Živio je sa ženom i imali su troje djece,dvije ćerke i sina. Djeca su mu bila pametna i sa lakoćom su savladavala školsko gradivo. Od njih nije zahtijevao poseban trud kod učenja. Smatrao je da će svako naći svoj put sa ili bez velikog obrazovanja. Žena mu je bila tiha i blaga osoba. Radila je predano i mnogo da pomogne Nikoli,da im djeca u nečemu ne oskudjevaju. A oskudice je bilo. Seljak je teško izbijao svaki dinar a lako i brzo se trošio. Oni nisu ničim posebno pokazivali siromaštvo,smatrali su da im je dovoljno ono što su imali,nisu ništa razbacivali ali ni tražili od drugih. U siromaha djeca brže uče i postaju vrijedni radnici pa je tako bilo i kod Nije.
Nije bio zavidan onima koji su imali mnogo više od njega. Čudio se kad je neko rasipnik,kako može biti neodgovoran prema dobru koje je neko sticao. Nikom nije dugovao,kad nije imao,znao je da trpi. Mnogo ljudi iz njegove okoline se okoristilo nekom sitnijom ili krupnijom laži i prevarom. Dobili su penzije za učešće u Drugom svjetskom ratu mada nisu omirisali ni dima ni baruta. On je za sve njih znao,gdje su bili i šta su u tom vremenu radili? Znao je da nisu dali nikakav doprinos zaustavljanju pomahnitale njemačke soldateske ali to u njemu nije izazivalo zavidnost. Kad bi ga neko od njih kakvom nepravdom ili hvalisanjem iznervirao,kratko ali odlučno bi mu skresao u lice kako sve o njegovim prevarama zna. Svima je to mogao reći jer je bila istina koju su i oni znali i nisu imali čime sakriti svoje prevare. Sam,nikad nije pokušao da,na sličan način,izvuče za sebe korist. Znao je da nije učestvovao u tom ratu osim što je sve protutnjalo pored njega i ostavilo teške i krupne posledice. Smatrao je to događajem koji se nije mogao izbjeći a od njega nije želio nikakvu korist za sebe. Znao je koliko se teško živjelo u predratnoj državi,koliko je bilo nepravde i bijede ali je vidio koliko ne valja ni ono što je donosila takozvana revolucija i nova vlast? Vidio je da će nepravde i sirotinje biti i dalje,da će se promijeniti samo silnici koji će ugnjetavati narod.
Čudio se ljudskoj grabežljivosti i govorio da će im,već neko pohlepu naplatiti. Kada je došlo vrijeme "tehničkih čuda" to ga nije povuklo da on grabi i kupuje za sebe,da se zadužuje za takve stvari. Nastavljao je svoj život,jednako kao do tada. Kada su ga pitali,zašto on sebi ne kupi kakvu potrebnu mašinu,televizor ili nešto slično,on je govorio da će doći vrijeme kada će tih stvari biti svuda,razbacanih po brdu nedaleko njegove kuće? I bio je dobar prorok. Nije dočekao poslednji rat u kome su mnogi pljačkali i krali od drugih sve ono što su već imali u svojim kućama. Nisu znali šta će sa tim stvarima pa su ih skrivali u štale i pojate? Kada su i ta mjesta popunili skrivali su ih ili bacali po živicama,šumarcima i brdima. Za njega su zbog proročanskih riječi govorili da je lud,da nikad nije ni bio pametan a on je ko zna iz kojeg razloga dobro predviđao događaje koji su sledili? I tada nisu iskreno priznali njegovo poštenje i razboritost već su sa podsmjehom pričali:"Govorio je Nijo da će televizora i mašina biti po uvalama i brdima".
Takav,kakav je bio, Nijo je obilježio čaršiju i vrijeme između dva rata. Stalno prisutan prilikom nečijeg odlaska i povratka,kod skoro svakog događaja. Negdje iz prikrajka je pratio šta se dešava,bilježio je događaje i o njima pričao ne dodajući ništa i ne mijenjajući činjenice. I ako u nekim događajima nije učesvovao svi su bili svjesni njegovog prisustva. Za našu caršiju,Krnjeušu, Nijo je predstavljao simbol,kao značka na kapi koju niko ne može neprimjetiti. Bio je zaštitni znak naše male ali po mnogo čemu intresantne čaršije. I ako je u njoj živjelo dosta ljudi različitih imovnih,obrazovnih,kulturnih i svakih drugih profila ipak je on obilježio čaršiju u to vrijeme.
Milan Santrač
Sve varoši,su imale i imaju ljude koji tim varošima daju svoj pečat,obilježavaju određeno vrijeme i događaje tog vremena. Svaka kasaba ima svog "Ćorkana". Svima su lako prepoznatljivi i uvijek su prisutni kod svakog događaja. Osim što su svjedoci svega što se dešava,oni su i neka vrsta hroničara mada toga nisu ni svjesni. Pamte dugo i detaljno prepričavaju događaje,prenose ih slušaocima i tako čuvaju od zaborava. Kad jedan od njih ode,pojavi se drugi,tiho i spontano postaje vidljiv i prepoznatljiv. Često su ih spisatelji opisivali,davali im značajna mjesta u svom stvaralaštvu. Kroz njih su govorili o odnosima među ljudima,društvenim slojevima,pravdi i nepravdi,nadmenosti ili skrušenosti o nerazumjevanju ili milosrđu. Narod je takvim ljudima pripisivao osobine koje su imali i koje nisu. Oni su uvijek stajali na dnu društvene ljestvice. Njima se moglo reći ono što drugima nije smjelo. Ko bi se usudio nekom bogatijem ili dobro stojećem čovjeku reći da kod njega nešto nije u redu,da ima osobinu kojoj bi se ljudi mogli podsmjehivati? Po onoj narodnoj da su:"kod gazde i goveda pametna" lako je zaključiti da se u njih ne dira a da su mjesta za one kojima će se drugi podsmjehivati,koji će nositi teret svojih ali i tuđih mana,rezervisana za one koji pripadaju sirotinji,raji. Sa njima se može seiriti i šegačiti. Počesto se u tom šegačenju na njihov račun priključe i oni koji su po svemu isti kao oni. Dok se njima podruguju,valjda im se čini da tako štite sebe,skreću pažnju na druge i nadaju se da se nikad naći na njihovom mjestu.
Čovjek lako,iz nekog razloga sklizne, posrne,padne u blato a teško se iz njega podiže i uspravlja. Ti ljudi često nemaju snage da se dignu pa su primorani da trpe uvrede i poniženja,ponekad i sami učestvujući u cirkusu koji se stvara oko njih. Samo oni znaju koliko ih zaboli nečija uvreda? Sve to ne znači da oni malo znaju,da nisu kreativni. Šta više,znaju oni mnogo stvari o kojima drugi pojma nemaju. Svjesniji su od drugih,jasno im je zašto se nešto dogodilo,kakav je uzrok tome i kakve su posledice?
U vremenu između dva rata,Drugog svjetkog i građanskog u kojim je rasturena Jugoslavija,jedan takav čovjek je obilježio Krnjeušu. Nikola ili Nijo,kako smo ga svi zvali. Imao je kuću na rubu čaršije,pored puta koji je laganom uzbrdicom vodio dalje u selo Zapoljak a potom do prostranih livada na Međugorju i Bukvi,sve do šumskog radilišta,Vodice. Kuća je bila prizemna,pokrivena na četiri vode i nikad nije spolja malterisana. To je bila jedina kuća u Krnjeuši koja je zidana sitnom opekom koju je njen vlasnik sam proizveo. Siromašnog stanja nije imao novca da kupuje opeku u nekoj ciglani pa se odlučio za vlastitu proizvodnju. Dok je to radio ljudi su ga gledali sa podozrenjem. Govorili su kako se on u takav posao ne razumije i da je to zaludna radnja. On je posao završio i ozidao kuću a koliko je njegova opeka vrijedila pokazalo je vrijeme jer je kuća,mada ne malterisana,neoštećena odolila vremenu dužem od pola vijeka. Tamne puti,Nijo je imao lice pravilnih crta na kome se oslikavalo proteklo vrijeme težaka izloženog suncu,kiši,vjetru i studeni. Srednjeg rasta ali krupnog koraka i snažnih i grubih težačkih ruku. Rijetko se smijao a kada je to činio,bio je to lagani osmijeh,tek da potvrdi dobronamjernost prema nekom ili slaganje sa sagovornikom. Po prirodi veoma radoznao,uvijek se pojavljivao tamo gdje se nešto dešavalo ili vodila kakva rasprava. Nije upadao u razgovor već je sa strane posmatrao i procjenjivao o čemu se radi,ko zastupa ovaj a ko onaj stav? Tek kasnije se,skoro neprimjetno,uključivao u priču. A volio je da priča o svemu i svačemu,naročito ga je interesovala istorija. Znao je mnogo podataka i činjenica koje ni učeni nisu znali a o njima je raspravljao sa onim ko je bio spreman da se upusti u priču. Činio je to više radi toga da provjeri i utvrdi da nešto nije pogrešno shvatio nego da pokazuje svoje znanje. Mnogi su izbjegavali rasprave s njim,plašeći se vlastitog neznanja jer kako pred svima pokazati da Nijo zna više? Ipak,kad ne bi uspjeli izbjeći razmjenu znanja,odmahivali su rukom i govorili kako Nijo opet nešto fantazira. U čaršiju nikad nije silazio bez nekog razloga. Ili je išao kod nekog da radi za dnevnicu ili zbog neke druge potrebe,da nešto kupi,makar to bila samo paklica duvana. Pušio je jeftine i ljute cigarete "Dravu" ali nije odbijao ni druge ako ga neko ponudi. Nosio je jednostavnu odjeću kao većina težaka iz našeg kraja. Košulja u nekoj boji jer se manje prljala od bijele koju je rijetko oblačio,štrikan džemper,pantalone od somota ili jeftinog štofa,najčešće iznošene i okrpljene na nekoliko mjesta. Obuću su mu činile vunene čarape i gumeni opanci ili za vrijeme jesenjih kiša i velikih snjegova,gumene čizme. Na glavi je uvijek nosio kapu za vrijeme hladnih ali i vrućih dana. Kad je prolazio čaršijom a bilo je to svakog dana,nekad i više puta u ruci je nosio štap. Tu naviku je stekao čuvajući ovce kojih je uvijek imao oko četrdesetak i bile su mu osnovni izvor prihoda uz nešto zemlje koju je obrađivao. Na zemlji je proizvodio malo ali za njegovu porodicu dovoljno,taman toliko da se prezimi dok ne stigne nova ljetina. Krompir,kupus,sav zeleniš iz bašte a najveći dio zemlje je bila košanica koja mu je obezbeđivala travu za ovce. Živio je sa ženom i imali su troje djece,dvije ćerke i sina. Djeca su mu bila pametna i sa lakoćom su savladavala školsko gradivo. Od njih nije zahtijevao poseban trud kod učenja. Smatrao je da će svako naći svoj put sa ili bez velikog obrazovanja. Žena mu je bila tiha i blaga osoba. Radila je predano i mnogo da pomogne Nikoli,da im djeca u nečemu ne oskudjevaju. A oskudice je bilo. Seljak je teško izbijao svaki dinar a lako i brzo se trošio. Oni nisu ničim posebno pokazivali siromaštvo,smatrali su da im je dovoljno ono što su imali,nisu ništa razbacivali ali ni tražili od drugih. U siromaha djeca brže uče i postaju vrijedni radnici pa je tako bilo i kod Nije.
Nije bio zavidan onima koji su imali mnogo više od njega. Čudio se kad je neko rasipnik,kako može biti neodgovoran prema dobru koje je neko sticao. Nikom nije dugovao,kad nije imao,znao je da trpi. Mnogo ljudi iz njegove okoline se okoristilo nekom sitnijom ili krupnijom laži i prevarom. Dobili su penzije za učešće u Drugom svjetskom ratu mada nisu omirisali ni dima ni baruta. On je za sve njih znao,gdje su bili i šta su u tom vremenu radili? Znao je da nisu dali nikakav doprinos zaustavljanju pomahnitale njemačke soldateske ali to u njemu nije izazivalo zavidnost. Kad bi ga neko od njih kakvom nepravdom ili hvalisanjem iznervirao,kratko ali odlučno bi mu skresao u lice kako sve o njegovim prevarama zna. Svima je to mogao reći jer je bila istina koju su i oni znali i nisu imali čime sakriti svoje prevare. Sam,nikad nije pokušao da,na sličan način,izvuče za sebe korist. Znao je da nije učestvovao u tom ratu osim što je sve protutnjalo pored njega i ostavilo teške i krupne posledice. Smatrao je to događajem koji se nije mogao izbjeći a od njega nije želio nikakvu korist za sebe. Znao je koliko se teško živjelo u predratnoj državi,koliko je bilo nepravde i bijede ali je vidio koliko ne valja ni ono što je donosila takozvana revolucija i nova vlast? Vidio je da će nepravde i sirotinje biti i dalje,da će se promijeniti samo silnici koji će ugnjetavati narod.
Čudio se ljudskoj grabežljivosti i govorio da će im,već neko pohlepu naplatiti. Kada je došlo vrijeme "tehničkih čuda" to ga nije povuklo da on grabi i kupuje za sebe,da se zadužuje za takve stvari. Nastavljao je svoj život,jednako kao do tada. Kada su ga pitali,zašto on sebi ne kupi kakvu potrebnu mašinu,televizor ili nešto slično,on je govorio da će doći vrijeme kada će tih stvari biti svuda,razbacanih po brdu nedaleko njegove kuće? I bio je dobar prorok. Nije dočekao poslednji rat u kome su mnogi pljačkali i krali od drugih sve ono što su već imali u svojim kućama. Nisu znali šta će sa tim stvarima pa su ih skrivali u štale i pojate? Kada su i ta mjesta popunili skrivali su ih ili bacali po živicama,šumarcima i brdima. Za njega su zbog proročanskih riječi govorili da je lud,da nikad nije ni bio pametan a on je ko zna iz kojeg razloga dobro predviđao događaje koji su sledili? I tada nisu iskreno priznali njegovo poštenje i razboritost već su sa podsmjehom pričali:"Govorio je Nijo da će televizora i mašina biti po uvalama i brdima".
Takav,kakav je bio, Nijo je obilježio čaršiju i vrijeme između dva rata. Stalno prisutan prilikom nečijeg odlaska i povratka,kod skoro svakog događaja. Negdje iz prikrajka je pratio šta se dešava,bilježio je događaje i o njima pričao ne dodajući ništa i ne mijenjajući činjenice. I ako u nekim događajima nije učesvovao svi su bili svjesni njegovog prisustva. Za našu caršiju,Krnjeušu, Nijo je predstavljao simbol,kao značka na kapi koju niko ne može neprimjetiti. Bio je zaštitni znak naše male ali po mnogo čemu intresantne čaršije. I ako je u njoj živjelo dosta ljudi različitih imovnih,obrazovnih,kulturnih i svakih drugih profila ipak je on obilježio čaršiju u to vrijeme.
Milan Santrač
No comments:
Post a Comment