Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
GLAVAŠ
U Bosanskoj Krajini,teško,da postoji neko ko nije čuo za izreku:"k'o Glavaš u Bihać, Glavaš iz Bihaća". U nekim drugim krajevima ljudi govore "Martin u Karlovac, Martin iz Karlovca". Stara izreka koja govori o nepromišljenosti i površnosti ljudi ali prije svega o onim ljudima za koje krajišnici kažu da im sve koze nisu na broju,koji su malo munjeni ali bez kojih kuća teško napreduje. Svi ljudi se povremeno ponašaju kao Glavaš kad se nađu u posebnim okolnostima. Tada reaguju brzopleto i ne mogu dobro da rastabire šta im valja činiti pa donose pogrešne odluke. U varošima ili selima dosta je onih koji su po svom ponašanju tipični Glavaši. Oni su na mjestu kada treba potegnuti,kad neki posao treba poduprijeti,bez razmišljanja,sirovom snagom. Ne postavljaju pitanja i ne razmišljaju da li se posao mogao obaviti drugačije i na lakši način?
Izreka je nastala davno,u nekom od krajiških sela nadomak Bihaća. Domaćinstvo je,kao i većina iz tog vremena,imalo dosta čeljadi. Među njima je bio i Glavaš koji je dobio nadimak po velikoj glavi. Više je koristio snagu svojih leđa i ruku nego glavu pa mu je nadimak pristajao. Tada su ljudi živjeli siromašnije,nije bilo pomoći tehnike koja čini olakšicu kod obavljanja posla. Osnovni izvori prihoda su ostvarivani sa zemlje i iz prodaje stoke. Napredak se mjerio vrećama žita,krompira,varićacima pasulja,debljinom i količinom slanine koja je visila na tavanu,kacama kupusa i buradima rakije. Umijeće domaćina je ocjenjivano po tome,koliko i šta će se uštediti a da čeljad ne budu gladna,da svi imaju preobuku i obuću,da se stoka ishrani do nove trave. Domaćin je sve mjerio i pažljivo raspoređivao i svim članovima davao zaduženja. Domaćica i ostala ženska čeljad dorasla kakvom složenijem poslu:predenju,pletenju ili tkanju koristile su zimske dane i večeri da svojim rukama i umjećem obezbjede,čarape,džempere,biljce,ponjave,vreće,
torbe,užad i još dosta stvari potrebnih za svakodnevnu upotrebu. I muške glave nisu sjedile dokone. Radili su oko stoke a oni koji su bili umješniji izrađivali su razne alatke potrebne za obradu zemlje. Trebalo je popraviti i spremiti drljače,plugove,kola. Svako je imao svoj dio posla,čak i djeca.
Sa svima je rukovodio domaćin. Za vrijeme večere ili poslije nje,kad su svi siti i ušuškani u toploj prostoriji pored ognjišta ili furune,domaćin je davao zaduženja svakom pojedincu. Svi su slušali i bespogovorno prihvatali povjereni im posao. Znajući da ima nekih poslova koje treba obaviti u Bihaću u skorije vrijeme,domaćin je naglas razmišljao i izgovorio kako bi neko trebao otići do Bihaća. Kako nije donio konačnu odluku ko i kada će to obaviti smatrao je dovoljno da im to nagovjesti. To su bili poslovi oko kakve provjere i uplate poreza ili kakve nabavke onoga što sami nisu proizvodili:kafe,konjskih eksera,petroleja za lampu i fenjer ili nešto drugo. Svi su domaćina dobro razumjeli osim Glavaša. Slušao je kao i ostali ali je njegovo razumjevanje bilo drugačije. Sve je shvatio,zdravo za gotovo. Dobro je čuo da neko treba otići u Bihać i odlučio je da on izvrši to zaduženje.
Znao je da je Bihać od sela udaljen pola dana dobrog hoda pa Glavaš prije svih urani. Spremio se valjano za put. Navukao je opanke,obukao gunj a na leđa uprtio torbu sa povelikim komadom somuna,slanine i zastrukom sira. Niko ga nije čuo ni vidio kada je tiho izašao iz kuće i uputio se na put. Ostala čeljad se dizala kao i obično i prihvatala svoga posla. Nešto kasnije,u nedostatku pomoći,primijetiše da nema Glavaša. To ih nije posebno uzbuđivalo jer je on i ranije izlazio kod nekog od komšija da bi mu pomogao oko nekog posla. Mislili su da je to učinio i ovog puta. Kada je došlo vrijeme ručka,njegovo mjesto za sofrom je bilo prazno. Tada su se već svi pitali gdje se toliko zadržao? Poslije ručka se vratiše svojim poslovima. Vrijeme je prolazilo a Glavaša nije bilo. Dan se bližio kraju,spremao se konak a selo je lagano tonulo u mrak. Domaćica je poslužila večeru i svi su ozbiljno bili zabrinuti šta je sa njim,toliko se nikad i nigdje nije zadržavao? Pitali su komšije da li ga je neko vidio ali odgovora nije bilo? Lampa je osvetljavala sobu dok su ukućani,tiho žagoreći,večerali. Sve je hvatao nemir ali nisu znali šta da poduzmu? Zbog njegovog nestanka nije bilo uobičajenoh smijeha,čulo se samo zveckanje kašika kad su se u tom trenutku naglo otvorila vrata i na njima se pojavio Glavaš. Ukućanima pade kamen sa srca i svi mu se obradovaše. Umoran od puta,on sjede da večera a domaćin ga upita:"Šta se desilo sa tobom,gdje si bio cijeli dan,svi smo se zbog tebe zabrinuli"? Ganut zbog njihove brige,prešao je pogledom preko svih i odgovorio:"Zar nisi rekao da neko treba otići u Bihać,eto ja sam otišao,bio u Bihaću i evo,vratio se"? Svi su se počeli tiho smijati njegovom odgovoru a kada su vidjeli da je i domaćin raspoložen gromoglasan smijeh se provalio u kući. Kasnije su mu objašnjavali šta je gazda mislio kada je rekao da neko treba otići u grad. Teško da je to Glavaš i tada shvatio ali od tog dana pa sve do sada je ostala izreka za nečiji uzaludan,besmislen i nekoristan rad:"k'o Glavaš u Bihać,Glavaš iz Bihaća".
Milan Santrač
No comments:
Post a Comment