Wednesday, November 20, 2013

SUSRET SA STARIM DRUGOM




"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija










 Piše Milan Santrač



               SUSRET   SA   STARIM   DRUGOM


"Čovječe,znaš li ti koliko ja volim našu zemlju? 

Valjda je volite i vi koji ste ostali tu,koji niste nikud otišli? Znam da vas ima koji govorite kako nemamo pravo ovako pričati, zato što smo otišli. Vi mislite da smo je izdali i time izgubili pravo da je volimo. E, vidiš niste u pravu. Otišli smo jer smo morali, bio je rat, nije se imalo od čega živjeti,kuće su nam spaljene i razrušene. Zato smo otišli ali nismo prestali voljeti svoju zemlju i nismo prestali misliti na nju i sve vas koji ste ovdje".

 


Ovako je počeo razgovor mene i mog starog druga koga nisam vidio četvrt vijeka. Ljetos sam bio tamo, u našoj čaršiji, na Grmeču čije se ime treba pisati sa svim velikim slovima i ostao kratko, samo par dana. Jebi ga, nisam  mogao ostati duže a tako sam želio. Obaveze, posao, mora se raditi jer ako staneš, na zapadu istog časa propadaš. Nema milosti, nema razumjevanja, nema izgovora.


 

Sjedili smo i razgovarali do kasno u noć. 


Ne, druže, ništa ja tebi ne zamjeram, ni ostalim koji su otišli. I ja sam trebao učiniti isto, ostao sam ovdje ali sada ne bih napravio takvu grešku.


Pričao mi je o svemu, o kriminalu, jeftinoj i falsifikovanoj robi, o nesigurnosti, o korupciji. 


"Znam, govorio sam mu, tek što sam stigao a ti mi pričaš sve te ružne stvari. Želim i ja tebi reći jednu važnu stvar, ja sam biljka koja se nije primila tamo na toj tuđoj zemlji. Korjeni su mi duboko ovdje u ovoj propaloj zemlji. I ako živim tamo ja pripadam ovdje. 

Kako to da tu pripadam? 

Ne znam, ni meni nije jasno da poslije četvrt vijeka provedenog po raznim četvrtima velikoga grade, te prebogate i velike zemlje, koja je, neću da griješim dušu, bacila i meni neki kolačić. Što jest, jest, malo da bi me usrećila ali i da bi me kupila. 

A da li se ovakav inadžija i ugursuz kakav sam ja, može kupiti? 

Možda bi to i moglo ljubavlju, podlošću ili nekim lukavstvom ali nikako za lovu, nisam ja taj tip".




 
"Idi, bježi odavde, kaže mi on, ovdje nema ničeg više, nismo više ono što smo nekad bili. Sve je propalo, rasprodano pa uništeno. Nije ovo ona čaršija u kojoj smo rasli i u kojoj su rasla naša djeca. Koji klinac još ti tražiš ovdje kad si već davno otišao? 

Ej, šta bih ja dao da sam u tom tvom velikom gradu, gdje su sve te zgradurine, aerodromi, razni poslovi, pozorišta, lova? Kako bih volio biti tamo gdje su imena ulica drugačija od ovih naših, balkanskih? 
Kako su im imena zvučna, Linkoln, Šaridan, Redvud drajv pa 114. ulica. Raskoš, svjetla i mirisne drangulije o kojima sam cijelog života sanjao, sve je tamo kod vas".


 
Gledam svog starog druga i žao mi ga je. Ne zna on šta znači živjeti negdje a ne pripadati tom dijelu svijeta, tom gradu, zemlji, ljudima? 

"Kažeš, sve je propalo, pitam ja?

 A znaš li kako je tamo sve propalo, sve se šljašti a opet ne vidiš ljepotu"? 


"To je, bolan, bogatstvo, ponavljao je on kao papagaj, pričali su mu neki naši ljudi koji su tamo. Razne mogućnosti imaš tamo, oportuniti, kako bi vi rekli. To je važno, taj oportuniti. 

Jebeš ti ovu našu čaršiju i Bihać i Banja Luku i Beograd i cijeli Balkan kad nemaš prebijenu paru u džepu a kriminalci i neki jebeni biznismeni iz bijelog svijeta ti kroje kapu. E, moj druže, šta bih ja dao da sam tamo u tom tvom Čikagu"?


 
Ponekad me nečije priče, jadikovke, kao ova mog starog druga, satjeraju u ćošak pa mi nema druge nego da posegnem za čašom. 

Napili smo se, gadno, te noći a onda izašli u centar čaršije gdje je on počeo glasno vikati:

"Bježi, druže, bježi odavde, vidiš li svu ovu žabokrečinu i krokodile koji nikad ne spavaju već uvijek čekaju da sve oko sebe progutaju". 


Policajac koji se odnekud tu stvorio je gledao u njega a meni se obratio: 

"Ovoga poznajem, on je budala i uvijek se ovako ponaša kada se napije, a ko si ti"? 


"I ja sam, isto budala",odgovorio sam". 

"Dobro",reče policajac i produži svojim putem sliježući ramenima. 


Poslije sam dugo razmišljao o svemu i trudio se da mom drugu ne vjerujem sve, možda je pretjerao jer ja sam biljka koja može da raste samo na tom Balkanu.


           Milan Santrač  




No comments:

Post a Comment