Saturday, November 9, 2013

MILIŠINA KOBILA





"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
                                   

 







Piše Milan Santrač
                                       




                                   MILIŠINA   KOBILA





Dugo vremena je Miliša Pjevac razmišljao prije nego je donio odluku da proda kobilu. Više se i ne sjeća koliko godina mu služi ali je ostarila i morao je,zbog posla,kupiti drugog konja. Njemu,kao i ostalim seljacima,konji su predstavljali nezamjenjivo radilo. Sa njima se oralo,drljalo,dovlačila ljetina iz njiva i drva. Sa njima se odlazilo na pijace i vašare,katkad i u goste kod udaljenijih rođaka ili prijatelja. Koliko puta je uprezao kobilu pod kola i odlazio na vašare u Krupu,Petrovac,Kulen Vakuf ili Ključ. Za takvu priliku obavezno je na nju stavljao novu ormu,gizdao je kao kakvu djevojku koja je trebala da se pokaže na nekom crkvenom saboru ili kakvoj svetkovini. Prije nego bi je upregao pod kola,dobro bi isčetkao njenu dlaku. Volio je da vidi sjaj na njenim sapima i rasčešljanu grivu koja je bila toliko crna da je izgledala masna dok se presijavala na suncu. Onda bi na nju stavio ajam,pa širove sve napravljene od prave kože i vještim rukama sarača ukrašene crvenim i žutim trakama. Poseban sjaj su davali ukrasni dijelovi od nekog žutog metala,legure mesinga,na širovima i kite ofarbane u crvenu boju koje su kačene   na oglav sa lijeve i desne strane. Kad je praporce koji su pri svakom pokretu kobile zvečali,stavio na ajam,smatrao je ormu kompletnom. Imao je i posebnu kandžiju za odlaske na vašare. Napravljena od šipkovog drveta,gornje polovine kandžilišta ispletenog u okruglu pletenicu i pri samom vrhu opšivenog kožom na koji je zakačen bič od terkije. Skoro da je nije koristio. Njegova kobila je poslušno izvršavala komande pa je bilo dovoljno samo da čuje njegov glas. Kandžojom je vitlao i pucao,više iz zadovoljstva nego iz potrebe. I kola je posebno opremao za te prilike. Dobro bi ih očistio,stavio na njih lotre i šarage koje je za takve prilike čuvao okačene u kolnici. Podmazivao je osovine na točkovima,pritezao i utezao sve dijelove kako bi bio siguran da mu nešto ne otkaže na putu. U kola je stavljao dobar naviljak sijena,omanji meč zobi i zobnicu da uz put nahrani kobilu. Sebe je,takođe dotjerivao, oblačio je novo somotno, braon odijelo i stavljao šešir na glavu. Sve te slike su mu prolazile kroz glavu a odluku,da proda kobilu, činile veoma teškom. Toliko vremena mu njegova Doruša vjerno služi,nikad ga nije iznevjerila i ostavila kola zaglavljena u blatu. Povlačila je i dovlačila pred kuću sve što mu je bilo potrebno. Dala mu je nekoliko ždrebadi kao i ovo zadnje što još nije doraslo za posao i koje je Doruša još dojila. Svakog jutra,kad je ulazio u štalu,ona mu se na poseban način javljala. Razumjeli su se kao da su imali neki poseban,samo njima razumljiv,jezik. Koliko god nije želio razmišljati o tome,morao je. Trebao mu je jači konj,radilo za sve poslove od kojih su živjeli svi ukućani.  


Prošle su zimske studeni i kišovito rano, proljetno vrijeme. Dani su sve duži,sunčaniji i topliji. Približavao se Uskrs i vašar u Krupi za Usksni ponedjeljak na koji je odlazio svake godine. Planirao je to učiniti i ove,samo neće ići kolima već će preko Dorušinih leđa prebaciti bisage sa nešto zobi u njima i polako,nogu pred nogu sići do grada. Mislio je,kad proda Dorušu da kupi mlađeg konja i biće mu lakše dovesti ga kući za ular nego uprezati pod kola. I ormu bi za novog konja trebao prilagoti a još ne zna ni kakav će biti. Kako je planirao tako je i učinio. Spremio se za puta i žurno izveo Dorušu iz štale. Bilo mu je teško slušati kako se javlja ždrebetu koje je ostalo vezano. Pošao je rano,još iz noći jer je na vašar trebalo stići što ranije dok ima više kupaca. Odmarao je samo jednom,tek da nešto prezalogaji i da kobili da zob. Stigao je među prvima i vezao Dorušu a onda polako motao cigar duvana. Sad je tu i ako mu se posreći mogao bi obaviti uspješnu trgovinu,mislio je provjeravajući često da li mu je zakopčan džep u koji je stavio nešto ušteđevine koju je planirao dodati uz ono što dobije za kobilu jer su jači konji skuplji.


Vrijeme je prolazilo,ljudi su se muvali oko njega,neki su zagledali kobilu ali je već na prvi pogled cijenio da oni nisu ozbiljni kupci. Bilo je i nekih švercera koji su mu nudili posve malu cijenu da o njoj nije htio razgovarati. Takvi su šverceri,uvijek zarađuju na tuđoj muci. Gledaju da prevare nekog ko nije dobro upućen u cijene na pijaci. Miliša nije htio sa njima razgovarati,sve ih je odbijao nadajući se da će naići ozbiljan kupac. Dan je odmicao i on je Doruši ponovo stavljao zobnicu na glavu. Dok ona bude zobala i on će ručati. Kad je i ručak prošao pijaca je jenjavala. Sve manje je ljudi prilazilo i pitalo za cijenu. Oni što su uspješno pazarili već su otišli svojim kućama. Sada je Miliša već vidio da bi se mogao vratiti kući neobavljena posla. Kad se već premišljao da ovog puta odustane od prodaje pojaviše se cigani,traže da kupe kobilu jer je vrijeme njihovog čergarenja. U početku ih je odbijao misleći da se oni zavitlavaju,da su to ciganska posla. Kad mu je prišao jedan stariji ciganin i rekao da su ozbiljni u namjeri da kupe kobilu,pristao je da se pogađa sa njima. Bilo je tu natezanja i ubjeđivanja. Oni su kobilu kudili a Miliša je hvalio. Pružali su više puta jedni drugima ruke da mahnu u znak pogodbe pa odustajali. Konačno su se pogodili i cigani su mu isplatili dogovorenu cijenu. Teško se rastao od Doruše,bilo mu je žao,nije je mogao pogledati,plašio se kao da će ga ona prekoriti što je prodao. Cigani su galamili,pola su pričali na ciganskom a pola na srpskom jeziku pa ih je bilo teško pratiti. Okolo su skakali cigančići i radovali se. Kako je Miliša uzeo novac okrenuo se i žurnim korakom otišao. Tako mu je bilo lakše da podnese rastanak sa Dorušom. 


Ostalo mu je još dovoljno vremena do mraka da izabere jačeg konja sa kojim će moći obavljati sve svoje poslove. Hodao je po pijaci,razgledao i zagledao razne konje. Dobro se razumio u to,gledao im zube,podizao noge i zagledao se u kopita,opipavao sapi. Kod nekih je pronalazio mane a neki su,i ako su mu se dopadali,bili skupi. Dan je neumitno izmicao i već se suton uvukao u pijacu. Dok je gledao druge konje razmišljao je šta se dešava sa njegovom Dorušom,da li će se cigani brinuti o njoj, hoće li je dobro hraniti ?


Cigani su Dorušu odveli,uskom stazom,zaraslom u vrbu,do Une. Pazili su da ih neko ne vidi. Okupali su kobilu i ošišali joj grivu i rep a preko leđa su joj stavili neku ponjavu. Tako,promijenitog izgleda vratili su je na pijacu i vezali za ogradu,čekali su kupca koji će im platiti nešto više nego što su oni dali za nju. Među rijetko zainteresovanim kupcima pojavio se i Miliša. Sada je mrak bivao sve gušći pa je slabije vidio a cigani su ga svojom galamom zbunjivali. Svi su govorili u glas i tvrdili kako je ždrebica mlada što je potvrđivala kratka griva i rep. Nešto ga je privlačilo ždrebici,posebno njeno rzanje,nekako ga je razumio. Nešto zbog ciganskog navaljivanja da kupi ždrebicu a nešto zbog tog što mu se najviše dopala riješio se pogađati s njima. Oni su ždrebicu cijenili mnogo više nego što je dobio za Dorušu pa je odustajao ali su ga cigani vraćali spuštajući cijenu. Bilo je natezanja a na kraju,kad je Miliša kupio ždrebicu i isplatio ciganima novac,već je sasvim pao mrak. Zadovoljan što je uspio završiti planiranu trgovinu uputio se kući. 


Dao je ždrebici preostali dio zobi iz bisaga,a i sam je založio malo slanine i kajmaka iz svoje torbe. Vraćao se kući i već vidio zadovoljna lica ostalih ukućana. Ponovo će imati konja sa kojim će završavati sve svoje potrebe. Kad je stigao kući već je minula ponoć. Na kapiji ga je čekala njegova Desanka sa kojom je djecu izrodio i na pravi put izveo. Uvijek ga je tako dočekivala kad se vraćao sa vašara ili sa kakvog posla. Čekala ga je i radovala mu se kao nekad kad su bili mladi pa joj on pod prozor,krišom dolazio. Još izdaleka,čim je čula njegove korake javila mu se,kao da mu je htjela potvrditi svoju odanos a on njoj uzvratio kako je uspješno obavio trgovinu. Zadovoljni oboje su se uputili prema štali da najprije smjeste ždrebicu. Ispred njega je išla Desanka osvetljavajući put fenjerom koji je nosila u ruci. Uveli su je unutra a ona je zarzala na dobro im poznati način. Ždrijebe koje je do tog časa ležalo skočilo je i jurnulo pod kobilu da doji. Miliša i Desanka su se samo ćutke pogledali,toliko su se poznavali da im riječi nisu bile potrebne. Oboje su shvatili da su Milišu prevarili cigani,da nije dovoljno dobro gledao i da je kupio svoju kobilu. Ostalim ukućanima je ispričao šta se dogodilo,kako je prodavao i kupovao,da je to bila njegova nepažnja i ciganska prevara. Nije se srdio zbog toga a ni ostali ukućani,čak im je bilo drago zbog svega što se dogodilo i što je kobila vraćena kući jer su je mnogo voljeli. Dorušu više nije prodavao. Te godine mu je,u poslovima,pomagao brat sa svojim konjima a on je sledeće godine kupio ždrepca sa kojim je radio dok nije poraslo Dorušino ždrijebe koje je sa njim upario.


          Milan Santrač            


No comments:

Post a Comment