BARBARA

Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču


                                                                            BARBARA


Dok sam išao gradom osjetih da mi se grudi pune sladunjavim i bogatim mirisima koji su dolazili sa obe strane ulice iz mnogobrojnih restorana i kafana a pogled bistrio gledajući ljepotu mladosti koja je šetala dugim trotoarima voljenog grada. Koliko juče, tamo u tuđini, osjećao sam se kao brod nasukan u nepoznatom moru i tužan što sam daleko od svog izvora gdje sam želio baciti sidro, da uzdahom i nostalgijom zagrlim mjesto gdje sam prvi put ugledao ljupko i toplo Sunce. U meni je nabujala nada da će se moje duhovno srce napuniti divnim uspomenama iz mladosti koje sam ljubomorno čuvao lutajući po bjelosvjetskim sokacima koji , osim sivila, ništa drugo nisu nudili mojim radoznalim očima. 

Vjerovao sam da ću nekog, dobro znanog, sresti ali nisam ni slutio da će to biti moja školska drugarica, simpatija, Marija. Nismo se vidjeli više od četrrdeset godina. Na njenom tijelu i licu su se vidjele minule godine ali je ljepota ostala ista. Susret je bio srdačan, kako si, gdje živiš, čime se baviš.... praštala su pitanja sa obe strane kako bi u jednom dahu saznali što više? Nisam propustio priliku da je pitam: 

"Marija, bila si moja sipatija, znala si to, kako to da se nas dvoje nikad nismo skontali"?

"Eee..bre Mitre, pa nisi mi se nikad ni udvarao".

"Nisam se udvarao ni Sari pa mi je ona jednom sama prišla".

"E, Mitre, nisam ti ja Sara" , reče to nekako sa gorčinom i ja shvatih da Marija nema lijepo mišljenje o Sari. Zasmetalo mi je to ali sam izdržao ubod njene žaoke. Dogovorili smo novi susret i ona je otišla. Nisam se mogao oteti utisku da je bacila sjenku na naš susret svojom rečenicom upućenom na Sarinu adresu. Ne bi trebala tako misliti i govoriti o Sari, bila je divna djevojka, vjerujem da je ostala takva. Nije valjda učinila grijeh ako mi je prva prišla. 

Davno je bilo ali se dobro sjećam kako se to dogodilo. Da budem iskren, Sari nisam poklanjao pažnju, više mi se sviđala Marija. I nije samo meni, svi moji drugovi bili su zaljubljeni u nju ali je ona bila za sve nas nekako nedokučiva, na nas je gledala sa neke visine. Sa drugovima sam se našao na igranci.Tada se muzika slušala sa gramofona, to veče neko je puštao Serđu Endriga, bila je to pjesma -kud plovi ovaj brod-, muzika za tango. Sara je stajala sa strane sa drugaricom i ja tada primjetim kako ona uporno gleda u mene i smješka mi se. Dok sam razmišljao o tome, trebam li i na koji način odgovoriti na njenu pažnju, našla se pored mene i upitala me:

" Zašto ti ne igraš"?

Slegao sam ramenima a ona me dohvatila za ruku , zbunjen pošao za njom kao hipnotisan do podijumu za ples.Dok smo plesali neki stariji  parovi su nam tiho dobacivale, pokušavali su izvesti neku duhovitu šalu na račun naše mladosti. Jedan visoki momak mi je mangupski rekao:

"Stegni je mladiću a poslije je vodi negdje u mrak".

"Imaju oni vremena za to, još su veoma mladi", dodala je njegova partnerka. 

Nije mi se dopalo njihovo dobacivanje ali sam poslušao  savjet. Čvrsto sam je stegao uz sebe i tad osjetih njene čvrste grudi kako me dodiruju a kada je naslonila glavu na moje grudi opijao me miris njene kose i  dlanovi  mi se oznojili. Nakon nekoliko igara otišli smo u jednu malu, mračnu ulicu i naslonjeni na zid zgrade ljubili se dugo. Poslije toga smo se sve češće viđali, izlazili pored rijeke, sjedili na staroj klupi u parku na kojoj se ljubilo mnogo parova prije a vjerovatno i poslije nas. Iz bašta sam za nju krao zumbule i lale a jednom smo se ljubili uz neku staru tarabu dok nije pukla, nastao je prasak, psi zalajali a mi, smijući se, pobjegli niz ulicu.

Volila je poeziju, čitao sam joj Žaka Prevera, naročito je voljela njegovu -Barbaru- i govorila mi:

" Mitre, ja sam tvoja Barbara" !

Često mi je trčala u susret raširenih ruku, nekad pokisla ali uvijek nasmijana, blistava, ustreptala i bacala mi se u zagrljaj. Pitao sam se, ima li još takvih djevojaka, takvih Barbara koje raširenih ruku trče u zagrljaj, ili su ove današnje postale obične , možda više ne mare za to? Davno smo se razišli, svako je otišao svojim putem. Da li bih danas poznao Saru, koliko se promijenila, da li bi Sara poznala mene? 


Barbara
Sećaš li se Barbara,
padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana,
a ti si išla nasmejana,
pokisla, ustreptala, blistava,
pod krupnim kapima kiše..

Seti se, Barbara,
sretoh te u ulici Sijam,
smejala si se – i ja sam ti se osmehnuo,
sećaš li se, Barbara?

Nisam te poznavao,
a nisi ni ti mene
sećaš li se,
seti se ipak toga dana
i ne zaboravi ga.

Jedan čovek što stajao je pod strehom zaklonjen,
zovnuo te, Barbara
i ti si potrčala njemu po kiši,
pokisla, ustreptala, blistava
i bacila mu se u zagrljaj.

Sećaš se toga, Barbara,
i ne ljuti se što ti kažem ti.

Prošle su godine, decenije i evo me ponovo u mom gradu , među starim prijateljima. Sjedimo jedno veče u kući moga druga, ložimo vatru u kraljici peći jer je zahladilo, pijemo čaj i razgovaramo. Pretresamo čaršijske inrige i ja tako saznadoh da je naša lijepa, za nas nedostupna i neosvojiva ljepotica, odlična učenica, Marija još u to vrijeme imala ljubavnika i to oženjenog čovjeka. Skoro da nisam mogao povjerovati, bilo mi je teško prihvatiti takvu istinu jer se njen divni lik tako duboko urezao u mojim sjećanjima pa je tu sliku bilo teško promijeniti. A onda sam se sjetio kako je moja majka znala reći: "ispod mire trista vire".  I baš ona nije lijepo mislila o Sari a meni od te noći Marija nije više bila mila, draga i nedokučiva. 
Mali su naši gradovi, naše čaršije, ništa ne može da se sakrije. Uvijek sve izađe na vidjelo u nekoj noći dok društvo plete i pretresa priče, dok  sjedi uz neku furunu koja bukti i grije tijela. A meni još uvijek dušu grije sjećanje na moju Barbaru, njeno ustreptalo tijelo, blistavo lice i raširene ruke spremne za zagrljaj.