Piše Milan Santrač
NIKO NEMA PRAVO PREDATI KOSOVO
Ne treba raspravljam o tome čije je Kosovo, jer je savršeno bespredmetno takvu raspravu voditi. Takozvanu državu Kosovo je priznalo stotinak država. Tu su i SAD, Njemačka, Francuska i Britanija i svakom je jasno da su to imperijalističke države koje svoj razvoj, ekonomiju i napredak od kad postoje zasnivaju na otimanju tuđe zemlje, prirodnih bogatstava i jeftine radne snage. Kad ne mogu političkim i ekonomskim pritiskom onda koriste vojsku. Dakle, veoma mali broj država od kojih smo to i očekivali. Njima su se pridružile države za koje malo ko zna da postoje: Maršalova ostrva, Nauru, Burkina Faso, San Marino, Samoa, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, zatim Palau, Komori, Malavi, Svazi, Vanuatu, Džibuti, Kiribati, Tuvalu, Andora, Sveta Lucija, Istočni Timor, Sveti Kristofor i Nevis, Grenada, Tonga, Lesoto, Togo, Salomonska ostrva, Antigva i Baruda, Cookovo ostrvlje, Niue i t.d.
Nisu ga priznale većina poznatih i priznatih država: Rusija, Kina, Indija, Brazil, Argentina, Španija, Rumunija, Grčka, Slovačka, Kipar, Meksiko, Ukrajina, Kazahstan … sve u svemu nekih 5 milijardi i 300 miliona ljudi na planeti.
A zašto bi ga Srbi trebali priznati?
Na svijetu postoji dvjestotinak država i barem stotinu teritorijalnih sporova. Da svih dvjesta država , koliko ih je na planeti, prizna Kosovo, Srbija ne smije. A naša Vlada ide ka tome da ga prizna i to što je moguće prije kao da iza njih više neće biti Srba u Srbiji.
Zbog čega? Da bismo bolje živeli i da bi nas ostavili na miru. Kao, izgubićemo neke silne milijarde, izračunali Vučićevi stručnjaci, uzgred isti oni koji vazda bilježe najveći privredni rast u Evropi, prodaju nam priču kako je sad jedinstvena prilika da postanemo mini Skandinavija i t. d. Razumni ljudi se moraju upitati jesu li oni normalni?
Sutra da uđemo u EU. ništa nam se dobro neće dogoditi, nastaviće da nas tretiraju kao koloniju, kao što nas tretiraju već nekih tridesetak godina u kontinuitetu, kako oni kažu, za naše dobro. I koliko će to da traje zavisi isključivo od nas. Ne od njih. Dok mi ne kažemo "e, sad je dosta".
Mi ne napredujemo ne zbog problema Kosova, već zbog partokratskog sistema i korupcije i negativne selekcije koju ne bi izdržale ni SAD, Kanada i Skandinavija zajedno, a kamoli mi. Pogledajte ko je premijer, ko ministar za socijalna pitanja, ko je ministar odbrane … Pored toliko generala za ministra vojnog je postavljen čovjek koji vojsku nije služio.
Šta Vučić zapravo poručuje time da će bez Kosova uspjeti negdje iskamčiti neko milionče od koga ćemo se, navodno, oporaviti i stati na noge.
Zašto se ne ugledmo na Jevreje kojima je pošlo za rukom da stvore jaku državu , njihova zemlja je praktično pustinja bez vodnih resursa i uprkos tome imaju jaku privredu i poljoprivredu. Nema razloga da ne pođe za rukom da napravimo isto na plodnoj zemlji koja je puna uglja, rude, zlata i vode. Znam, neko će reći, oni imaju dijasporu, ali imamo je i mi, taman onoliko koliko i oni.
Sve je, apsolutno suprotno od onoga što nam pričaju i čime nas plaše. Ako ne ostavimo našoj djeci problem Kosova, i oni svojoj i ona poslije svojoj, ne bi im ostavili nadu, nikakav svjetionik, nikakvu budućnost. Kosovo treba da je pokretač svega, kao što je to vjekovima bilo : naše samoodrživosti, poljoprivrede, ulaganja u obrazovanje, tehnologiju, umjetnost, sve druge moguće inventivnosti i nezamislive koja će stvarati napredak. Bez Kosova bi stalo sve.
Sve što za sad treba da se uradi je da ga ne priznamo.
Da se razumijemo, ja rat ne prizivam i mi ga ne želimo ali rata će biti. Ne samo sa Šiptarima, vjerovatno i sa Hrvatima. Kad tačno, ne znam, ali nije potrebno biti genije da bi to predvidjeli? Ako ga je uvijek bilo, zašto ga ne bi bilo u buduće kad ni jedan nesporazum nije riješen, kad oni ne žele da ga riješe? Jedino je pitanje kako ćemo ga voditi? Ne bi smjeli ginuti besmisleno i bezidejno kao devedesetih, ne znajući tačno ni gdje su nam granice ni gdje nam je država?
Ja ne znam ni za jedan slučaj u svijetu i istoriji, a ne znate ga ni vi, gdje je povlačenje i dobrovoljno ustupanje teritorije dovelo do mira. A to naročito važi za narode koji su provodili zločine dok su iza njih stajale velike sile, kao već spomenuti Šiptari i Hrvati. Oni ustupanje teritorije i gest dobre volje tumače kao signal za dalji napad. Oni razumiju samo jezik sile.
Predajom Kosova ne bi riješili nikakav problem, već bi ga tim činom uvećali sto puta.
Da potsjetim na riječi predsjednika Izraela, Benjamina Netanjahua koji kaže: „Mir se postiže snagom, ne kupuje se slabošću ili unilateralnim povlačenjem“. Ako neko to zna, onda su to, složićemo se, Izraelci.
Povratak Kosova, vjerovatno, neću doživeti ni ja, ni vi, ali neke buduće generacije hoće. Naš je zadatak da im ostavimo "problem" u nasleđe. Jedino time zavještavamo svijetlu budućnost. Naš je zadatak da dobijemo bitku prije nego što ona u budućnosti počne a dobićemo je zavjetom da je ono naše i da ćemo se tamo vratiti.
Čitava naša istorija daje nam razloga za optimizam. Sve smo u istoriji ostvarili uprkos realnom stanju stvari i situaciji na terenu. Kad sve govori da ćemo izgubiti mi dobijemo. Zar to nismo dokazali u Velikom ratu, sve je govorilo da će nas austrougarska armada zgaziti a mi smo je pobjedili na Ceru i Kolubari. Kad je Hitlerova armada krenula na našu zemlju svi su mislili da će nas nestati a mi smo ih pobjedili. Zar nismo pobjedili i to više puta američki drim tim u košarci i ako su sve statistike govorile da nemamo šanse, zar naši vaterpolisti koji sami sebi moraju platiti put na takmičenje redovno smlate Amerikance, Talijane i ko se god nađe na putu, zar naši odbojkaši i odbojkašice isto to ne učine svim protivnicima, zar Đoković iz "male" Srbije nije prvi na planeti, ko bi sve nabrojao?
Jasno je da nema i ne smije biti predaje, ako ga otmu imamo pravo da ga vratimo, ako ga predamo , nemamo na to pravo.
No comments:
Post a Comment