PRAVOSLAVLJE MORA IZDRŽATI SVE NAPADE KATOLIČANSTVA

   




Piše Milan Santrač


PRAVOSLAVLJE  MORA  IZDRŽATI  SVE  NAPADE  KATOLIČANSTVA

Često slušamo ili čitamo o vjekovnom raskolu istočnog i zapadnog hrišćanstva, o neslaganju crkava a u poslednje vrijeme i o njihovom, eventualnom pomirenju. Sveštenstvo je, svakako, upoznato sa razlozima koji su doveli do raskola kao i sa djelovanjem crkava i donošenjem kanona nakon njega. Koliko je narod upoznati sa svim ovim ? Rekao bih malo ili nikako. Kao autor ovog teksta, bez namjere da ulazim u dogmatsku raspravu, pokušaću pojednostavljeno objasniti kako, kada i zašto je došlo do raskola, i to jezikom koji će razumjeti obični ljudi?

Za početak treba razjasniti riječi koje se često koriste kada se govori o ovoj temi. 

Riječ, šizma znači isto što i raskol , dijeljenje. Dakle postoje dvije šizme, pravoslavna i katolička.

Za istočno hrišćanstvo, za pravoslavne se često koristi izraz -ortodoksni- . Riječ je nastala od dvije grčke: -orto- što znači , pravo, istinito i od riječi: -doks- što znači , vjera, poštovanje.

Zapadne hrišćane nazivamo katolicima. Riječ katolicizam je nastala od latinske -catholicimus- što znači , sveopšti, sa svime saglasan.

Jeres -  znači  odstupanje od onog što je prihvaćeno, otpadnost od vjere (katolici su jeretici jer su otstupili od prihvaćenih vrijednosti , izmišljali i donosili svoje kanone i pravila,  odvojili su se od pravoslavnih)


Hrišćanstvo je od svog nastanka imalo dvije patrijaršije: Carigradsku i Rimsku.


Kada je došlo do raskola, to jest do podjele hrišćanstva?



Do podjele hrišćanstva je došlo 1054. godine nakon mnogobrojnih neslaganja u tumačenju dogmatskih pitanja i režima crkvene uprave. Sukobi između Rimske i Carigradske patrijaršije su se javili još 869.godine da bi kuliminirali 1054. kada je došlo do konačne podjele. Raskolu je prethodilo otstupanje od utvrđenih pravila i prihvatanje novotarija od strane Rimske patrijaršije koje su donosili njemački misionari. Kad je došlo do podjele, carigradki patrijarh je  zatvorio sve hramove u Carigradu koje su bile pod upravom Rimske patrijaršije. Da bi pomirio Rim i Carigrad car Konstantin Monomah je pozvao  predstavnike Rima u Carigrad ali carigradski patrijarh je odbio da primi rimskog izaslanika pa do pomirenja nije došlo.

 Na zapadni dio hrišćanstva je snažno djelovala politika i oni su prihvatali razne novotarije koje su bile u suprotnosti sa izvornim tumačenjem hrišćanstva. Iz tog razloga se usvaja ime, -katolicizam-, što znači da su prihvatali i bili saglasni sa svim što im je politika predlagala. 

Oni koji nisu prihvatali novotarije dobili su ime -ortodoksi- što je  objašnjeno na početku teksta. 

U Rimu je formulisan papski centralizam i donešeno je niz kanona koji više nisu priznavali Carigradskog patrijarha. Rim je želio ostvariti kontrolu i nad istočnim hrišćanima pa je četvrtim krstaškim ratom pokušao pokoriti istočne patrijarhe ali u svojoj namjeri nije uspio. Naprotiv, došlo je do jačanja istočne antipatije prema Latinima kako su nazivali zapadne hrišćane i čije se ime zadržalo do danas.

U kasnijem periodu su vizantiski carevi  radili na postizanju sporazma ali iz političkih razloga. Car Mihailo VIII Paleolog  je  sazvao "Sabor sjedinjenja" 1274. godine u Lionu. Do izvjesnog napretka se došlo pa je napisan dogmatski dekret ali ga Grčka crkva, kako se tada nazivalo istočno hrišćanstvo, nije prihvatila. 1438. godine car Jovan VIII Paleolog saziva novi sabor u Bazelu koji je nešto kasnije nastavio rad u Firenci. Pod pritiskom politike grčki predstavnici potpisuju dekret o uniji bez saglasnosti sveštenstva i vjernika istočnog hrišćanstva. Tim povodom , Sveti  Marko Eferski  organizuje veliki masovni protest u Carigradu i izbacuje iz Pravoslavnih crkava sve koji su prihvatili uniju što je zvanično potvrđeno na Saboru 1484. godine.

Za razliku od Pravoslavnih koji poštuju izvorne principe hrišćanstva i čuvaju duhovnost naroda i crkve, Rimokatolici su mijenjali i prihvatali sve i svašta. Od izvornog shvatanja hrišćanstva, kod Katolika je malo šta ostalo. U svemu tome ima  postupaka koji kod pravoslavnih vjernika izazivaju podsmijeh. Očigledan primjer koji to pokazuje je  tvrdnje njihovih sveštenika kako se u vrijeme posta može jesti pileće meso a nakon toga obaviti pričest.  Vezivanjem zapadnih hrišćana za svjetovnu vlast i njihovo konačno otpadanje od Pravoslavlja , Papska jerarhija je kroz buduće vijekove nastavila da pravi kompromise i saveze sa državnim režimima zloupotrebljavajući vjeru. Rimokatolička crkva sa centrom u Vatikanu je postala više politička i finansijska organizacija nego mjesto duhovnosti. Savezi sa režimima, kao glavnu ideju imaju širenja papske zemaljske moći koja je kuliminirala u 19. vijeku kada je Prvi vatikanski koncil donio dekret o nepogrešivoj vlasti Pape. Po svemu što se dešava u toj crkvi nema govora o njegovoj nepogrešivosti već je riječ o razvratu, kriminalu, silovanjima, pedofiliji, saradnji sa ratnim zločincima, krađi opljačkanog novca i zlata i t.d.
Rimokatolici Papu smatraju predstavnikom Isusa Hrista na zemlji za sve hrišćane. Sve to je potvrdio Drugi vatikanski koncil 1964.godine. kada je donijet dekret o ekumenizmu u kojem se izjavljuje da je jedina prava crkva Rimokatolička. Za ostvarenje svojih ciljeva osnovali su red koji se naziva Jezuitima. Ime su joj dali po latinskoj riječi, Socijates Jesu, što prevedeno na srpski jezik znači -družba Isusova-  negdje ih zovu i  -Hristovi vojnici-. Riječ je o, danas najbrojnijem, redu koji ima oko 20000 članova. Na njihovom čelu je kardinal, poglavar, koga zovu generalom. Mnogi ga smatraju moćnijim od Pape. Oni su infiltrirani u svim institucijama i državama svijeta. Zadatak im je da šire ideje katoličansva, podrivaju rad institucija i kompanija drugih zemalja kako bi ostvarili korist za Vatikan. U Srbiji ih ima oko 150 na raznim pozicijama u društvu. U ovom nastojanju rimokatolici i njihov diktator Papa, nisu imali nikakvih skrupula. Danas su oni poznati po pedofiliji i silovanjima što je široko rašireno u njihovim redovima i po prihvatanju jednopolnih brakova. Poslednjih godina, koalicija globalista i papista je opsjednuta idejom o rušenju Pravoslavne Crkve i uklapanje iste u rimokatolicizam. Pritisci na Pravoslavnu crkvu se nastavljaju. Na osnovu već spominjanog dekreta o ekumenizmu koji se, navodno, zalaže za ravnopravni odnos među crkvama, pokušavaju ostvariti svoje vjekovne, skrivene namjere i planove unijaćenja, to jest prevođenja pravoslavnih u katoličanstvo. Za to koriste niske ljudske strasti, pohlepu, koristoljublje i  ucjene pa su veliki broj  episkopa i sveštenika kod pravoslavnih postali jeretici i ekumenisti ili tzv. neutralci-ćutolozi što doprinosi utvrđivanju jeresi ekumenizma i razaranju Pravoslavne Crkve. Zar ćemo im dozvoliti da mijenjaju kanone koje je donijela naša, Pravoslavna Crkva, da prihvatamo njihova pravila ? Da li ćemo  dozvoliti da, u ime pomirenja, prihvatimo  sve njihove dželate nad Pravoslavnima za naše , koje su oni proglasili svecima, primjer za to je Stepinac ?  Među ekumenistima je i srpski Patrijarh Irinej i još neki episkopi i dio sveštenstva. Ali, kako je govorio Sv. Justin Ćelijsi: "Lakše je kamili proći kroz iglene uši, nego li rimokatoliku ući u tajanstveno carstvo Pravoslavne Crkve". Nema sumnje da će Pravoslavna Crkva opstati i pored ove agresije papista i izdaje episkopata i sveštenstva, jer je pobjedu Pravoslavlja sam Hristos obećao, ali je očigledno da će pravoslavno sveštenstvo biti desetkovano jer Pravoslavna Crkva , u svim Pravoslavnim zemljama, mora očistiti svoje redove. Sprega politike globalista jasno je pokazana nedavnom posjetom američkog podpredsjednika Bajdena i njegove supruge Konstantinopoljskoj patrijaršiji u Fanaru, gdje su se sastali sa patrijarhom Vartolomejem. Dočeku Bajdena prisustvovao je veliki broj episkopa. Da se nešto radi protiv Pravoslavlja potvrđuje činjenica da je samo mala grupa novinara bila pozvana da prisustvuje susretu u Patrijaršiji, a Bajden i Vartolomej imali su privatni sastanak, tj. sastanak bez prisutstva javnosti i izjava ova dva moćnika. Nakon vijekova neslaganja, Grčka crkva i Rimokatolička zajednica ulaze u period "neobične harmonije" u Istambulu, u nadi da će prevazići milenijumsku šizmu koja se dogodila hrišćanstvu pri čemu bi Pravoslavni trebali prihvatiti Katoličke izopačenosti i priznati Papu i njegovu "nepogrešivost" kao jedinu. Pitanje hijerarhije je zapravo i bilo ono što je  1054. godine doprinijelo stvaranju šizme u Crkvi, jer su Konstantinopolj i Rim imali različito kanonsko pravo koje do danas nije promijenjeno. Što se mog skromnog mišljenja tiče, to pravo na Pravoslavnoj strani  ne treba  mijenjati.

Za ime Božije, ne dajte da nas prevare, sjetite se osnovne poruke hrišćanstvu : "Vjerujem u Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku  Crkvu", a mi dobro znamo da je to Pravoslavna Crkva.

Milan Santrač