ESMINE I JELENINE SUZE ( I i II dio priče)

 









Piše Milan Santrač

"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija.

ESMINE   I   JELENINE   SUZE

Prošla je tiha noć i uzmicala pred danom koji se rađao. Ispred njih je ležala ravnica,sada još u polutami a iznad nje se izdizao planinski vijenac iza kog je crvenilo zore,prema nebu,jasno ocrtavalo njegove oštre ivice. Prizor je bio krasan za razliku od noći kada tama sve obavije i učini vijenac misterioznim. Noć uvijek može donijeti razne opasnosti. Sada i ovdje,te opasnosti su realne jer tu na drugoj strani te ravnice su njihovi položaji. Da li se neko od njih odvažio i pod plaštom noći privukao tu negdje,na dohvat ruke pa svakog časa može otvoriti vatru? Da li su premjestili svoje teško naoružanje na mjesto odakle ih mogu iznenaditi i dejstvovati po njihovim položajima? Sunčani dan je osvajao prostor i kao da je odnosio sve te opasnosti. U ravnici su livade ostale nepokošene i ako je to već ,davno,trebao biti završen posao. Razlog je više nego jasan. Ova ravnica je razdvajala sukobljene strane a većina ljudi koji su trebali pokositi livadu sada je ležala ušančena sa jedne ili druge strane. Kada su prvi zraci sunca dotakli njenu površinu izgledala je čarobno. Rosa je blistala na sucu i sve je izgledalo kao na nekoj razglednici. U moru livadskog cvjeća rasutog na sve strane isticali su se,turski karanfili sa jakom crvenom,skoro bordo bojom,pa divlji mak jednako crven čije latice neprestalno podrhtavaju, žuti kantarion koga svi u ovom kraju smatraju najboljim lijekom za stomak i bijeli ljiljani kojima cvetovi izgledaju kao da se mačuju sa vjetrom. Tu i tamo livade su ispresjecane već klasalim žitom. Vjetar ga je povijao i od njega činio talase. Žarko Srbljanović je proveo noć budan,kao i većinu provedenih ovdje. Pored njega je drijemao njegov drug Đorđe. Otimao se snu ali sada, kada je sunce izlazilo sve manje je bio uspješan u tome. Žarko je zapalio cigaretu i, ako bi se moglo reći za nekog ko je u šancu, uživao u prizoru pred sobom. Slušao je glasnu pjesmu ševe koja je,čas lebdeći u mjestu, čas se krećući gore-dolje zeljela pokazati da ne mari za obe sukobljene strane i da je ova ravnica,livada i žito njen prostor kojeg se neće odreći. Poslije prohladne noći, u ovom kraju Bosne noći su i tokom ljeta svježe, Žarku je prijala toplina sunca. Sve je mirovalo kao da se ovdje ništa  ne dešava.

Iza položaja Žarkove čete nalazi se selo Drenovac. Selo pitomih ljudi koji su obradjivali svoje njive i radili u šumskom gazdinstvu. Stanovništvo je bilo mješovitog sastava ali su u njemu većinu činili Srbi. Do početka sukoba su se dobro slagali,nisu se prebrojavali ko je od kojih već su jedni drugima,kad bi to zatrebalo,priskakali u pomoć oko kakvog posla. Selo je imalo crkvu u kojoj je pop često služio u prisustvu samo nekoliko starijih žena. Ljudi su više voljeli sjediti u seoskoj krčmi ili ispred prodavnice,zadruge,kako su je sami zvali i ispijati pivo nego odlaziti u crkvu na službu. Sveštenik ih je često prekorjevao ali se oni nisu obazirali na to. Džamije nije bilo,valjda zbog manje muslimanskih porodica. Postojala je jedna u blizini ali je ona pripadala drugom selu u koju su Muslimani iz Drenovca,kada su to željeli,mogli odlaziti. Ni oni se nisu mogli pohvaliti redovnim posjetama džamiji i za to su uvijek imali neki izgovor. Pred početak rata,kod jednih i drugih se nešto promijenilo pa su se vraćali vjeri ili je samo tako izgledalo? U Drenovcu sada nije bilo Muslimana,svi su napustili selo i otišli u druga mjesta. Nisu se osjećali sigurnim jer je bilo raznih provokacija i prijetnji.

 
Ovakvo jutro i prizor pred Žarkove oči su donijeli slike iz,ne tako davne,prošlosti. Sjećao se dana koje je provodio sa Esmom,baš u nekom sličnom polju. Upoznali su se kada su bili u završnom razredu srednje škole. Vidjali su se nekoliko puta ranije a onda ih je upoznala zajednička drugarica. Odmah,na prvi pogled mu se dopala. Imala je plavu kosu i nemirne oči. Zavodljiviji osmeh nikad ranije nije vidio. Lijepog,skladnog tijela najčešće odjevenog u mini suknju i neku bluzu. Kosu nije vezala,pri vrhovima joj je bila malo uvijena i liepo raspoređena padala po ramenima.I on se njoj dopao. Visok,snažan momak. Nije nosio posve kratku kosu kakvu su nosili njegovi drugovi. Esma mu je uvijek govorila da baš voli tu njegovu kosu dok mu je provlačila prste kroz nju. A volila je sve njegovo. Svi koji su ih poznavali mislili su da su baš skladan i lijep par. On se ponekad šalio sa njom kako je sve u redu dok se njen otac koji je radio u Njemačkoj ne vrati pa im zabrani ljubav. Uvjeravala ga je da se to neće desiti što se i potvrdilo kada ga je upoznao. Nije znao da je ovaj stigao iz Njemačke a tog dana je dopratio Esmu do kuće gdje ih je ona upoznala. Na prvu su se složili,popili pivo i kratko razgovarali. Poslije završene škole često je odlazio kod nje. Šetali su livadama u blizini njenog sela. Činilo mu se da čuje njen glas,da negdje pri kraju ove ravnice vidi nju kako trči raširenih ruku njemu u susret. Bio se posve zanio sjećanjima na njihovo zajedničko i najsrećnije vrijeme. Pitao se šta je s njom,nije je čuo ni vidio od početka ovog nesretnog rata u kome je i sam učestvovao a da nije znao zašto? Već kod postavljanja prvih barikada na putevima nije moga više doći do nje i tako su prestali svi njihovi kontakti.

 
Na drugoj srani ovih livada i žitnih polja su položaji čete Emira Muslimovića. I on je kao Žarko posmatrao ljepotu koju je stvorila Božija ruka a eto,ljudi je ovim ratom kvare. On i njegovi drugovi su okrenuti pogledom u suprotnu stranu od planinskog vijenca. Njihov pogled  padao je preko ravnice na brijegove i gajeve iznad Drenovca. Posve jasno,kao na dlanu,na jednom od brijegova vidjela se škola,velika zgrada ofarbana roze. Nedaleko nje je crkva kojoj se krov na zvoniku presijavao na suncu jer je pred početak rata prekriven bakrom. Dole,ispod njih kao zmija vijugala je bijela cesta do ušorenih kuća. Emirov drug Safet je izašao iz šanca i otišao do nekog da traži cigarete kojih je uvijek nedostajalo. Od kada je počeo pušiti,nikad mu nisu bile slađe nego sada. Kada zapali cigaretu osjeti neku smirenost i učini mu se da sve jasnije vidi. Oči se umore od gledanja u tamu noći pa mu se od svakog žbuna ili omanjeg drveta učini da je čovjek. Duvan su među sobom dijelili koliko su imali a u danima kada ga nije bilo nikako pušili su razni sušeni list,najčešće dudov. Probali su svake vrste ali im se najviše dopadao list duda koga je bilo u okolini po živicama i sokacima. Iza njihovih položaja je selo Jasenovac. Po svemu slično Drenovcu od koga je udaljeno samo par kilometara i čije se njive češu jedna o drugu ali su,zbog ovog rata,toliko daleko kao da ih razdvajaju stotine kilometara. I u njemu je živjelo mješovito stanovništvo,samo je za razliku od Drenovca,ovdje bilo manje Srba. Njih više nema u selu,i oni su izbjegli poslije prve izmjene vatre dvojice pijanaca koji su obilazeći svoje njive ispalili po jedan hitac. Nisu pucali jedan u drugog. I ako pijani,znali su da nisu imali za to razloga a ni hrabrosti pa su pucali u vazduh,valjda su htjeli pokazati jedan drugom kako imaju oružje. A imali su ga svi. Teško da je neko znao odakle je sve stizalo,svako je grabio za sebe kao da se radilo o nekom dobru. Srbi iz Jasenovca su napustili kuće i otišli jednako tužni i nezadovoljni kao što su bili i drenovački Muslimani kada su napustali svoje.

 
Jelena je bila školska drugarica Emirove sestre. Zajedno su stanovale u đačkom domu,učile su zajedno. Njegova sestra se često šalila s njom govoreći joj:"kakav je to momak kome ćeš ti pokloniti svoje srce"? Ona se samo osmjehivala na njena bockanja. Kao mala djevojčica ostala je bez oca a majka je svu pažnju posvetila vaspitanju nje i njenog starijeg brata. Često je savjetovala da će za sve imati vremena i da joj je najvažnije da završi školu. Jelena je slušala majku i ponašala se u skladu sa njenim savjetima. Zato nije obraćala pažnju na mladiće koji su se utrkivali da privuku njenu pažnju. Kad je drugarica jednom pozvala kod sebe u goste preko vikenda,prihvatila je. Željela je drugarici ukazati poštovanje i iskoristiti priliku da zajedno uče jer se približavao kraj završnog razreda. Kada su pozvonile na vrata i na njima se pojavio Emir,ona se zbunila. Nikad se nije tako osjećala. Valjda su to oni fatalni susreti koji se dese i niko ih ne može objasniti. Jelena je prava crnka,ravne crne kose,ponekad vezane u rep. Crnih i kao fildžani krunih očiju i dugih trepavica. Kad se osmjehne bljesnu zubi poput bisera. Oblačila se kao većina djevojaka njenih godina. Kratke suknje,ne rijetko traperice koje su isticale  vitko i skladno tijelo. Dopala se Emiru a i on njoj. Veseo momak koga su svi u okolini poznavali po pristojnom vaspitanju i motoru za koji je teškom mukom skupio novac da ga kupi. Kad bi sjeo na njega osjećao se važnim i sigurnim,posebno pred djevojkama. Znao je da im se dopada. I on je osjetio nešto posebno pri susretu sa Jelenom. Oboje su ćutali o tome a on je sve češće posjećivao sestru u domu. Radio je to više da bi vidio Jelenu nego iz nekog razloga kojim je opravdavao svoje posjete. Poslije toga su oboje priznali da su se zavoljeli i skoro svaki slobodan trenutak su provodili zajedno. Emir je upoznao njenog brata sa kojim je vodio žučne rasprave o sportu,naročito o fudbalu i košarci. Njega je, kao i Žarka, ovo jutro potsjetilo na divne trenutke kada je na svom motoru odlazio Jeleni. Ona je sjedala sa njim na motor pa bi se vozili putem izmedju dva sela sa čije obadvije strane su se prostirale ovako cvjetne livade. Planirali su zajednički život i radovali se svakom novom danu. O Jeleni ništa nije čuo već mjesecima. Pitao se gdje je,da li je na sigurnom i osjećao veliku želju da je vidi i zagrli?

 
U neko doba Safet se vratio i počeo sa nekom pričom. Slušao je šta govori ali ga nije čuo. Svega ovoga mu je već previše pa je često bježao u svoj svijet  razmišljanja. Tražio je odgovore na mnoga pitanja koja ga odavno muče. Pred oči mu dođoše slike sa prošlogodišnje eksurzije kada su išli autobusom od Višegrada prema Sarajevu. Dok su gledali Drinu profesor Zulić je kroz zube procjedio tiho ali je i to bilo dovoljno glasno da je čuo: "Alaha mi,ovdje će biti granica"."Kakva granica,šta pricate, profesore"? On je ćutao ali se iza njegovih leđa javio Fadil,drug iz razreda. To je onaj debil koji za sve vrijeme školovanja nije uspio naučiti Pitagorino pravilo koje i osnovci znaju."Da,ovdje će biti granica a i tebi bih preporučio da se okaneš one
svoje,Jelene". Nije mogao vjerovati šta čuje,bio je zbunjen,skoro uplašen. Pa,ovo je strašno,šta oni to govore,pomislio je? Poželio je da tog Fadila raspali po nosu,da mu profesor Zulić objasni šta je tačno mislio ali ništa od svega toga nije mogao? Osjećao je mučninu. Ostatak eksurzije se trudio da ne razmišlja o tome ali je teško uspjevao. Imao je potrebu da sa nekim razgovara,da se požali,da postavi mnogo pitanja ali se nije usuđivao nekom obratiti. I Žarko je postavljao pitanja ali je bilo premalo odgovora. Trebalo je da idu na međuškolsko sportsko takmičenje. Sastavljali su fudbalski tim. Kako je bio jedan od boljih igrača predlagao je sastav. Kada je na mjesto lijevog krila stavio Asima,profesor Ilić,koji je do tada ćutao je rekao:"Njega izostavi,nemoj da ga stavljaš. On nije naš". "Kako Asim nije naš,sa njim sam od prvog razreda,on je najbolje krilo u svim školama? Niko nema takav centaršut". Htio je još nešto da kaže ali nije mogao jer je tog časa shvatio šta je profesor mislio i od toga je zanijemio. Šta se to dešavalo tada i šta se dešava sada? Zašto je moralo doći do svega ovoga? Ako je bilo nekih problema koje oni nisu baš mogli vidjeti zar ih nije moguće drugačije riješiti? Sve im je to bilo nejasno,nisu željeli u svemu tome učestvovati ali eto ih sada su tu,postali su dio bezumlja i ništa ne mogu promijeniti.

 
Dan je odmicao. Sunce je odskočilo i na obe strane su tekle,za ratne uslove,uobičajene aktivnosti. Vršena su osmatranja,procjenjivana stanja u vlastitim redovima i predvidjanja šta će poduzeti protivnici. Ljude u rovovima često je hvatao san jer su ih noći iscrpljivale. Strah da ih protivnik ne zaskoči,iznenadi,možda nekim nepredviđenim pokretom svojih snaga ne ostvari prednost i probije liniju,nije im dozvoljavao da se opuste. Već nedjeljama se nisu pomjerali. Izmjenjivali su vatru na svaki pokret a onda se sve utišalo. Obroci su bili sve slabiji,uglavnom neka konzerva ili nešto što su im mještani sela,od svoje sirotinje,mogli ponuditi. Zalihe su već potrošene. Niko nije mogao pretpostaviti do kada će ovo trajati pa su svi bivali nervozniji?

 
Kad je proslo podne i sunce vagnulo zapadu komandir je pozvao Emira i saopštio mu da se pokvarilo sanitetsko vozilo koje je za njih dostavljalo materijal i da je potrebno otići do njega,pokupiti materijal i donijeti ga. Sa svojim drugom Safetom je krenuo na zadatak. Vozilo je dosta udaljeno ali će se potruditi da se vrate prije mraka,ako ih noć uhvati moraće se pritajiti i čekati da svane.

 
U Žarkovoj četi se zadnjih nekoliko dana govorkalo da će krenuti u napad. Položaji koje sada drže nisu sigurni i moraju zauzeti bolje. Kako se govorkalo tako je i učinjeno. Uobičajene pripreme i nervoza pred napad. Sve se radilo tiho sa što manje kretanja da neprijatelj ne primjeti. Kada je sve,konačno,bilo spremno započeo je napad. Zasuli su neprijatelja jakom minobacačkom vatrom,onda su krenuli tenkovi čije su gusjenice orale livadu i ostavljale dubok trag u žitu. Na vatru je odgovoreno vatrom ali ne dovoljno snažno tako da je neprijatelj natjeran na povlačenje. Žarkova četa je u tom napadu zauzela položaje koje su Emirovi saborci do tada držali. Povukli su se nazad i sada su se nalazili na samom ulazu u selo. Napad nije trajao dugo a nakon njega se čula sporadična paljba i potom je sve utihnulo. Kao da se ništa nije dešavalo. Emir i njegov drug su čuli paljbu ali su mislili da će se sve završiti kao i prethodnih dana,zadržavanjem starih položaja.

 
Stigli su do sanitetskog vozila kada je sunce već zašlo iza planinskog vrha. Primicala se noć. Znali su da moraju požuriti. Noseći matrijal sporije su se kretali tako da ih je na polovini puta pri povratku uhvatila noć. Riješili su da nastave pješačiti.

 

Kada je pao prvi mrak Žarko i njegov drug Đorđe su sa još nekoliko saboraca riješili založiti vatru. Uz vatru je uvijek prijatnije sjediti i razgovarati. Linija odbrane je uspostavljena,ljudi su rasporedjeni,sada mogu malo predahnuti. Kratko su sjedili i onda se počeli razilaziti,ostali su samo njih dvojica. Dešavalo se ranije da im nedostaje drva pa je Đorđe ustajao nekoliko puta da ih donese i pribavi zalihe za cijelu noć. Kako je vrijeme odmicalo sve je postajalo mirnije. Jednom ili dva puta je prošao neko od starješina,da provjere da li je sve u redu a ostali su ostajali na svojim mjestima. Emir i Safet su išli u pravcu njih,pravo u centar neprijateljske linije jer nisu znali za promjenu polžaja svoje čete. Tu su ih ostavili pa će ih na istom mjestu i naći. Još iz daleka su vidjeli vatru i radovali joj se. Umorni od dugih neprospavanih noći,sada i od napornog pješačenja,toplota vatre će im prijati. Kada su stigli do prvih boraca Žarkove čete noć je tada već napunila svaku uvalu,prekrila svako drvo i žbun. Kada su ih ugledali nisu bili iznenadjeni jer su se često manje grupe ili pojedinci udaljavali od položaja radi izvidjanja ili kojeg drugog zadatka odakle bi se kasno vraćali. Na obe zaraćene strane borci su nosili iste uniforme. To su one koje su zaduživali kao pripadnici teritorijalne odbrane bivše im,zajedničke,države. Posebne oznake na uniformama nisu imali. "Odakle vi u ovo doba",upitao je neko od boraca."Išli smo po sanitetski materijal",kratko je odgovorio Safet i prošli su pored njih. Išli su pravo do vatre gdje su sjedili Žarko i Đorđe. "Kako je dobro što ste založili vatru,baš će nam prijati",rekao je jedan od njih dok su sjedali. "Da,noći su svježe a svi smo umorni pa će nam svima biti od koristi",odgovorio je Žarko. Sjedili su i razgovarali o svemu,o šteti nepokošenih livada,zgaženom žitu o djevojkama i o sportu. Mladi ljudi vole sport,pratili su sva sportska takmičenja a fudbal i košarka su im bili na prvom mjestu. Sport kao i bezbroj drugih stvari ih je spajao,samo ih je jedno razdvajalo,ovaj prokleti rat. Zar je moguće da je ta jedna,jedina stvar koja ih razdvaja važnija od svih ostalih koje ih spajaju? Za ta pitanja u ovom vremenu i situaciji nije bilo moguće naći odgovore. Sada ih je rat spriječio da idu na utakmice i gledaju  prenose ali su odlučni,kad sve ovo prođe gledaće ih ponovo. Emiru se sve činilo malo neobično,nije vidio svoje drugove koji su bili u rovu do njega. Pripisao je to velikom umoru i tami noći kada sve dobija neki drugi izgled. Kada bi samo znali da se nalaze u sred neprijateljskog tabora kakva bi panika u njima zavladala? Kako bi reagovali,pokušali se neprimjetno izvući,pobjeći glavom bez obzira? Ovako,bez tog saznanja oni su mirno sjedili i razgovarali kao da su negdje sa svojim drugovima u čaršiji.

Koliki veliki propust,grešku za koju nema opravdanja su napravili borci Žarkove čete. Dozvolili su da neprijatelj uđe među njih. Nisu ih provjeravali,nisu dovoljni oprezni. Ovakve greške se skupo plaćaju i ne smiju se dešavati. Kad su u njihov tabor ušla ova dvojica,moglo ih je ući više i otvoriti vatru na njih. Kako bi svi skočili na noge,kakvom bi silom reagovali kada bi znali da je među njima neprijatelj? Oni to ne znaju pa su jednako mirni kao Emir i Safet. Nebo se osulo zvijezdama na koje su povremeno bacali pogled jer su ih na to navodili rojevi varnica koji su se dizali prema nebu kad god bi neko od njih dodavao drva na vatru. Tada bi nastajalo pucketanji i plamen je svojim jezicima obasjavao njihova lica a varnice su letile visoko,kao da su se spajale sa zvijezdama i tamo nestajale. Možda bi njihov mirni razgovor trajao cijele noći da Emiru nije nestalo cigareta. Još prije pola sata je ispraznio paklu i bacio je u vatru. Sada bi opet zapalio pa se obratio svom drugu: "Safete imaš li još cigareta"? I tog časa u samo jednom malom dijelu sekunde svima je bilo jasno,da su oni tu gdje ne smiju biti, da su oni ljuti neprijatelji da je sad pitanje,biti ili ne biti? Skočila su sva četvorica,za pitanja kako je do ovoga došlo nije bilo vremena? Bacili su se jedni na druge,uhvatili se u koštac iz koga svi neće izaći živi. Nije bilo vremena da se diže uzbuna ,traži pomoć ili bilo šta? Sad i tu je obračun koji znači preživjeti ili ne? Žarko se uhvatio u koštac sa Emirom a Safet sa Đirđem. Gurali su se,pokušavali jedni druge oboriti na zemlju,zadati snažan udarac. Sve što se moglo čuti bilo je prigušeno stenjanje zbog napora da se savlada protivnik. Samo nekoliko minuta ranije ova četiri mladića,vojnika su mirno razgovarali a sada kidišu jeni drugima na život. Kako se sve okrenulo u samo jednom trenutku? Snage su imali dovoljno ali im je važnije bilo dokopati se oružja koje je ležalo pored njih na zemlji. U trenutku, kada su shvatili ko su, nisu stigli da ga dohvate. Borba se vodila snagom mišica i vještine. U toj borbi sva četvorica su bili na zemlji kotrljajuci se lijevo-desno. Kada su se,u žaru borbe,opet pridigli pušku je prvi dograbio Đorđe. Safet je uhvatio za cijev i pokušao je okrenuti na drugu stranu,od sebe ali nije uspio. Odjeknuo je hitac i Safet je pao. Istog časa,prenuti pucnjem,Žarko i Emir su se zaustavili i nijemo gledali jedan u drugoga. Dok su oni tako zatečeni i zbunjeni stajali Safet koji je ležao na zemlji i bio teško ranjen,dohvatio je pušku preko koje je pao i povukao obarač. Kao kosom pokošena trava pao je Đorđe. Na zemlji su nepomično ostala da leže dva tijela. Sada se već čula vika Žarkovih saboraca i njihovi koraci. Žurili su da što prije stignu do njih. I dok su se oni približavali Žarko je već tada u rukama držao svoju pušku okrenutu prema Emiru ali nije pucao. Nije mogao,nije želio ni sam nije znao zašto? Ostao je skamenjen,gledao je u oči čovjeka u koga je trebao da puca ali kako,on to nikad nije želio? Dešavalo mu se ono čega se najviše plašio,da će se naći u situaciji da puca u nemoćnog čovjeka. Za sebe se nije pretjerano plašio ali ovakve situacije jeste. Samo nekoliko minuta ranije jedan drugom su kidisali na živote i bio je spreman na sve a sada kada je ispred njega stajao bespomoćan čovjek nije to mogao učiniti. Prije nego što su ostali stigli,Žarko je bacio pušku na zemlju. Sada više nije vidio Emira kao ljutog neprijatelja već uplašenog čovjeka kome nema spasa kada njegovi drugovi stignu. Gledali su se tako nekoliko sekundi, obojici su se činile kao vječnost. Na Safeta i Đorđa nisu obraćali pažnju,mislili su da nisu živi. Onda je Žarko rekao Emiru:"bježi"! Ovaj je stajao nepomičan,bio je kao paralisan i nije znao kako da reaguje. Ni o čemu nije mogao misliti,nije bilo ni vremena. Onda je Žarko ponovio:"bježi"! Njegov glas je prenuo Emira,kao da ga je probudio iz najružnijeg sna i on je hitrim korakom pored njega skočio u mrak i zamakao u zbunje. I ako se ništa nije vidjelo,trčao je ne osvrćući se. Posrtao je,padao i opet se dizao. Srce mu je snažno udaralo,bio je zadihan i već pri kraju snage pa se odlučio zaustaviti. Umirio se i osluškivao,nije čuo nekog da juri za njim i pribrao se. Kada je predahnuo nastavio je umjerenim korakom da hoda ali veoma oprezno oslškujući i registrujući svaki šum. Onda je odlučio da se pritaji u nekom grmu,da sačeka jutro kako bi vidio gdje se nalazi?

 
Kada su Žarkovi drugovi stigli on je stajao pored Đorđa i Safeta i skoro da nije mogao govoriti. Toliko toga se dogodilo u samo nekoliko trenutaka,previše je to bilo za njega. Oni su galamili,vikali,ljutili se ne znajući na koga,postavljali su pitanja,da li Žarku ili sebi,ni sami nisu znali? Ubrzo su stigle starješine i četni bolničar. Opipao je puls dvojici mladica na zemlji i uzviknuo:"živi su,dajte nosila"! Đorđa i Safeta su prenijeli do sela a odatle prevezli u bolnicu. Safet je imao prostrelnu ranu grudi a Đorđe stomaka i obojica su operisana iste noći. Pojačane su straže i patrole na liniji Žarkove čete a on je,kada se sve smirilo,starješinama ispričao šta se dogodilo. Kako su se ona dvojica našli medju njima,nije znao a prećutao je kako je Emiru,kome ni ime nije znao,doviknuo da bježi i kako nije želio da puca. Zbog neopreznosti čiji je rezultat bio ovaj dogadjaj bilo je mnogo rasprava u komandi između starješina a kasnije i među vojskom.

 
Kada se samo malo razdanilo Emir se izvukao iz žbuna i puzeći došao na jedno uzvišenje sa koga je mogao osmotriti teren i ocjeniti gdje se nalazi njegova četa. Nije se smio kretati danju pa je ponovo čekao suton i polako,prebacujući se od grma do grma išao je prema položaju svoje jedinice. Njegovi drugovi su pretpostavili da se nešto dogodilo i da se njih dvojica zato nisu vratili. Pomišljali su da su možda naišli na neku patrolu ili izviđačku grupu te je došlo do pucnjave čiji ishod nisu znali. U jedinicu je stigao drugi dan u zoru umoran,gladan i iscrpljen. Ispričao je šta se dogodilo,da je Safet ostao pogođen i da mu nije mogao pomoći ali je prećutao da kaže kako mu je čovjek ,za koga je mislio da mu je neprijatelj i protiv koga se borio za goli život,pomogao da pobjegne.

 
Đorđe i Safet su se uspješno oporavili u bolnici,nakon čega je Safet kasnije razmijenjen kao zarobljenik. Obojica ranjenih su sa prve linije prebačeni da pomažu u snabjevanju jedinice ,drugovi su ih željeli zaštititi zbog pretrpljenih teških rana. Žarko i Emir su ostali na svojim mjestima i tako su sva četvorica dočekali kraj rata. Dok su oni boravili u svojim jedinicama Esma je brinula za svog Žarka kao i Jelena za svog Emira. Kad god bi čule da je negdje došlo do okršaja pitale su ko je ranjen,da li su svi preživjeli a kad ih niko nije vidio plakale su jer su se plašile da će se njima dvojici nešto dogoditi. Jedna Jelena i jedna Esma su volile,bile su voljene i mada se nisu poznavale sa suzama u očima su brinule istu brigu.




 RADOST   POSLIJE   SUZA



U petak popodne izašao sam iz kuće i sjeo u kola. Startovao sam motor i,kao obično ,oglasio se radio. Rijetko kad ga  isključujem. Poslije završene muzičke numere koja je već bila u toku, valjda po hiljaditi put sam čuo:", this is WNDZ, seven hundered and fifty AM,radio Chicago,Ilinois. Divan bariton,toliko puta sam ga čuo da imam osjećaj kako čovjeka lično poznajem mada ga u životu nisam vidio. Često slušam ovu radio-stanicu,ima veliki domet i slušanost. Na njoj programe emituju veće nacionalne zajednice koje žive u ovom dijelu Amerike. Među njima značajno mjesto zauzima naša,srpska. Slušajući ovu stanicu uvijek sam informisan gdje i šta se događa u gradu. 


Prije nekoliko dana sam susreo jednog zemljaka. Kupio je,kaže novu,staru, kuću pa me pozvao da dođem,vidim i da popijemo zajedno kafu. Poslije više od dvije decenije provedenih ovdje,još uvijek sebi postavljam pitanje,kada bi neki rođeni Amerikanac otišao u ovakvu posjetu zamljaku? Pa oni se ne posjećuju ni onda kada su u bliskom srodstvu. Eto,samo jedne stvari koja sve nas koji smo u ovu veliku i lijepu zemlju došli,razlikuje od onih koji su rođeni ovdje. Mi,pečalbari smo veoma vezani među sobom. Ne propuštaju se teško stečane,prilike za druženja.


Za zemljaka je kuća nova,mada je starija i teško da neko zna kada je građena ali od toga je važnija činjenica da je on kupio,naravno na kredit,i da se ponovo okućio,nakon dugo godina. Poslije rata u bivšoj Jugoslaviji,tumarao je Evropom od jedne do druge države i onda mu je konačno postalo jasno da ga ni jedna od njih ne želi. Spakovao je kofere i preko nekih rođaka je uspio doći u Ameriku. Teško i mnogo je radio da bi,konačno,svojoj porodici obezbijedio krov nad glavom. Takav uspjeh,zaslužuje veću pažnju od moje posjete.

Protekli dio dana je bio sunčan. U Čikagu Sunce ljeti snažno prži. Sve se usije pa vazduh u dugim i,kao strijela pravnim, ulicama treperi. Vlažnost je enormno visoka,uslovi su izvan kuća i stanova gdje neprekidno rade klima-uredjaji,kao u sauni. Osim u najužem centru grada,ulice su uglavnom prazne,bez mnogo ljudi na njima,tek po neki čovjek koji vodi psa u šetnju. Kada su ovako vrući dani da nije automobila na ulicama,pomislo bi čovjek da u ovom glomaznom gradu nikog nema. Kada su u rijetkim prilikama na ulicama,kad izađu da obave kakav posao,svi su znojavi zbog vrućine i vlažnosti i uglavnom ćute. Niko nikog ne poznaje,znaju samo imena restorana i velikih prodavnica gdje će otići na ručak,kupiti neku kućnu potrepštinu ili baciti novac za kakvu glupost koja im nikad neće trebati. Tek,da potroše vrijeme,da nisu usamljeni u kući. To je njihov život. Nikad im ne znaš da li nose neku tugu,muku ili radost u sebi. Iz straha da i naš život ne postane takav tražimo zemljake i prihvatamo svaki poziv za druženje. 


Sunce je klonulo zapadu i dobilo je crveno-narandžastu boju. Nigdje,kao ovdje Sunce nije tako veliko,izgleda poput najvećeg balona koga bi,čini se,mogli rukom dohvatiti kada bi se našli na mjestu one linije koja razvaja nebo od nepregledne ravnice. Ovaj prizor u meni budi poseban osjećaj,kao da gledam neki vestern-film i usamljenog jahača iza koga ostaje samo prašina podignuta kopitama njegovog konja dok on jaše prerijom. Hvatam sebe kako uživam u nekim stvarima ove prostrane zemlje,kako su se neke njihove osobine,navike i želje primile na mene. Još ako bi se otuđio od prijatelja,ako bi se prestao družiti sa zemljacima,postao bih kao oni? Vječna i neprevaziđena nostalgija za rodnim krajem miješa se sa zadovoljstvima koja nam se ovdje nude od čega me hvata strah. U tim trenucima više ne znam ko sam i kuda želim dalje? Spas nalazim u mirisu zavičaja koji me još nikad nije napustio i nadam se da nikad neće. On me potstiče,budi i opominje na sve što je ostalo tamo daleko,preko sinjeg mora. Zato sa radošću idem u posjetu zemljaku koga i ne poznajem dovoljno ali sam mu iz očiju vidio da ima dobru dušu,da i on u njima nosi neki svoj sokak,ulicu i dvorište koje je sada,silom prilika premjestio ovdje negdje u blizini mjesta gdje se spaja nort Milvoki i vest Divan avenije(North Milwaukee,West Devon Ave.).Adresa koju mi je on dao,gdje je od nedavno njegova avlija,mada ne liči na onu iz koje su ga silom istjerali i koja je  stvarno bila njegova. Dobro poznajem taj dio grada. Naselje pravnih ulica kakve su većinom u Americi,sa ne velikim placevima,jardama kako bi zemljaci rekli a kuće su prizemne. Sve je u savršenom redu pa i ako nisu velike i nemaju nešto posebno što bi ih činilo atraktivnim,izgledaju privlačno i stvara se utisak prijatnosti. Kada sam iz ulice Milvoki ušao u Divan,vozio sam polako pažljivo gledajući jasno istaknute krupne brojeve pored vrata ili na poštanskim sadučićima koji su uvijek ispred kuće do trotoara. Po brojevima sam znao da je on još nekoliko blokova naprijed ali nisam žurio. Htio sam osmotriti,vidjeti u kakvom kraju i ulici je zemljak pronašao svoje mjesto. U jednom trenutku preko ulice je preletjela lopta i zaustavila se na suprotnoj strani,na zelenoj površini pored jarko crvenog hidranta za vodu. Ovi hidranti me uvijek,kad padne mrak a ja ih posmatram,podsjećaju na neke male ljude,vječno budne stražare. Oni su veoma važan i nezamjenljiv dio zaštite od požara,obzirom da su kuće gradjene od drveta. Ako se neka od njih zapali bez ovih hidranata,gusto rasporedjenih niz ulice, nemoguće je zaštititi druge kuće da ih požar ne zahvati. Zaustavio sam auto i polako izašao iz njega. Dohvatio sam loptu i držao je u rukama kada su dva dječaka u trku za nom izjurila iza jedne kuće. Vidjevši mene sa loptom u rukama jedan od njih je rekao na srpskom jeziku:
"šta ćemo sad,onaj čovjek drži našu loptu,možda smo ga pogodili s njom"?

Drugi je samo slegnuo ramenima pokazujući da nema ideju kako da dobiju loptu nazad? Osmjehnuo sam se što je za njih bio dovoljan znak kako će im lopta biti vraćena i da se igra može nastaviti. Ne baš posve jako,doviknuo sam im:
"hajde,hvatajte" i zamanuo sam rukom da im vratim loptu. 
U tom trenutku iza kuće su se pojavila dva čovjeka spremna da ih izgrde zbog nepažnje i istrčavanja na ulicu. Kada su čuli kojim jezikom sam se obratio dječacima,jedan od njih je rekao:
"natrčali ste na našeg zemljaka".

Uvijek tako bude,dovoljna je samo jedna ili dvije kratke, spontane rečenice da se započne razgovor. Poslije njih se ljudi opuste i  priča se nastavlja. Sada više nisam želio baciti loptu nazad već sam prešao ulicu i pružio je dječacima. Oni su je zgrabili i kao vjetar odjurili pored kuće u dvorište. Meni je tad već bilo jasno da su im ova dvojica očevi. Srdačno su me pozivali u kuću:
"kad si naišao onda ćeš ući u kuću",reče jedan od njih. 
Ja sam se nećkao. Rekoh,ne mogu tek tako,praznih ruku,imam drugi plan. Govorio sam da sam pošao u posjetu kod zemljaka. Pravdao sam se: 
"Znate kakvi su naši običaji,valja domaćinima pruziti neku čast,djeci kakvu miloštu".
Moji izgovori nisu pomogli. Prihvatio sam poziv i tako se,umjesto kod zemljaka koji je tek kupio kuću,našao u društvu drugih ali veoma prijatnih ljudi. Tako često u životu bude,planiramo jedno a potpuno neočekivano nam se dogodi nešto drugo. Prošli smo pored kuće i našli se u lijepo sređenom dvoristu. Trava je,vidjelo se to,tek pokošena a cvijeće uredno zasađeno i zaliveno. Sjeli smo za veliki okrugli baštanski sto kad su iz kuće izašle njihove supruge. Prekorile su obojicu zašto ne govore da imaju gosta. Pozdravili smo se a ja sam pomislio kako sam već negdje vidio ove ljude,ali sam to zadržao za sebe. Počeo sam se osjećati prijatno kao da smo stari znanci. Dok je domaćica poslužila kafu i pivo mi smo uveliko razvezli razgovor. Saznali smo koliko smo dugo u ovoj zemlji,gdje radimo,planiramo li posjete zavičaju? Veče se približavala pa je sunce manje pržilo što nam je boravak u dvorištu činilo prijatnijim. Malo sam govorio o sebi. Uvijek se trudim,kad sretnem naše ljude,što više saznati o njima. Slijedila su moja pitanja jedno za drugim a oni su se raspričali. Pitao sam ih jesu li iz istog kraja,poznaju li se dugo,kako su se snašli u tuđini? Njih dvojica su imali približno isti broj godina. Obojica su cnomanjasti,pravilnih crta lica i podjednake visine. Na prvi pogled pomislio bi čovjek da su braća a opet nešto mi govori da nisu. Jedan od njih,je neznatno viši rastom i imao je brkove i to je najuočljivija razlika na njima. Koliko god su njih dvojica imali sličnosti toliko su njihove supruge bile različite. Jedna je plavuša a druga crnka. Plavuša je dosta niža od crnke i govorljivija je. Obe su,vidjelo se to po svemu,njegovane žene sa urednom kosom koju je crnka vezala u rep. Plavuša je na sebi imala dugu,veoma lijepu kućnu haljinu a  druga je nosila široku,do peta dugu,suknju. Dok sam ih posmatrao,pomislio sam kako bih znao da su naše gore list i da ne govorimo isti jezik. Godinama nisam vidio ženu u ovako lijepo krojenoj kućnoj haljini. Američke žene u svojim plakarima nemaju kućne haljine,one za njih ne postoje. Da su Amerikanke sigurno bi nosile pantalone.

"Upoznali smo se u Njujorku(New York), združili i od tada smo najbolji prijatelji,pričao je jedan od njih. Nas dvojica smo se sreli i ranije ali taj susret je bio u posebnim ratnim uslovima i zbog toga djeluje nevjerovarno,skoro nestvarno. Nismo ni sanjali da ćemo se ponovo sresti. Svi smo iz Bosne ali smo mi u Ameriku stigli iz Beograda a oni iz Sarajeva. Kada je rat završio živjelo se teško,nastavio je. Mnogo kuća u čarsiji gdje sam živio bilo je porušeno. U prvo vrijeme nije bilo struje pa je kasnije povremeno uključivana. Vode ,više nije bilo nego jeste,prodavnice prazne a ono što je prodavano bilo je po crne pare. Iz rata je izašlo mnogo ljudi invalida sa velikim povredama,lijekova nije bilo i posao niko nije imao. Sve što je do rata radilo bilo je opljačkano,devastirano,nešto i sasvim uništeno.

Sa mojom suprugom sam se zabavljao prije rata,planirali smo zajedničku budućnost,imali smo zajedničke želje i snove. Rat je sve pokvario. Činjenica da je ona Muslimanka a ja Srbin dodatno nam je komplikovala život. Nalazili smo se na dvije zaraćene strane,cijeli rat nismo imali nikakav kontakt. Sumnje su se javile kod oboje. Da li još uvijek maštamo o zajedničkom životu,sreći? Svašta se događalo tokom tih ratnih godina,ljudi su stradavali,bili progonjeni pa smo se oboje plašili koliko je sve to djelovalo na nas,šta mislimo i osjećamo. Kada je rat,konačno prestao odlučio sam otići do nje. Više nisam mogao izdržati sumnje i neizvjesnost,da li smo nas dvoje još uvijek isti,da li osjećamo isto ono što nas je toliko vezalo da smo željeli zajednički život? Kada sam rekao majci da ću je potražiti ona se jako zabrinula. Svi su još uvijek bili kivni jedni na druge,prijetili su,željeli su osvete. Bio sam svjestan svega toga ali želja da je vidim i konačno razriješim svoje dileme nadvladala je u meni opreznost od eventualne opasnosti. Pozvao sam jednog druga sa kojim smo se oboje poznavali od ranije i on je pristao poći samnom u njeno mjesto. Otišli smo njegovim,skoro raspadnutim Stojadinom. Ja sam ostao sjediti u kolima stotinjak metara udaljen od kuće a on je krenuo do njenih vrata. Pozvonio je a na vrata je izašla njena majka. Pitao je za nju,može li je vidjeti:"drugovi smo od ranije",rekao je? Majka je pozvala. Ona je bila iznenađena kada ga je ugledala,htjela je pitati,otkud on,zna li nešto o meni ali se suzdržala? Plašila se majkine reakcije. Do skora su pucali jedni u druge,kako sad da pita za nekog ko je bio na onoj drugoj strani? Kratko su razgovarali i on joj je rekao da ima nešto za nju u kolima,kaže,zaboravio je ponijeti. Krenula je s njim do kola,nije znala šta je tamo čeka? Kada sam je ugledao,dok se približavla,sve je u meni zaigralo od radosti. A onda je tu radost prekrio strah,da li su se promijenila njena osjećanja,šta sada misli,možda ima nekog drugog,pa prošle su godine od našeg poslednjeg susreta? Teško sam se nosio sa tim strahom i da ona nije bila tako blizu,da nam se pogledi nisu sreli za nekoliko minuta,ne znam kako bih to izdržao? Nije naslućivala da je u kolima čekam. Kada su,moj drug i ona,prišli,sada već sasvim blizu, na nekoliko metara,izašao sam iz kola i stao pored njih. Nije me odmah vidjela,gledala je ispred sebe,nije obraćala paznju na stara kola i da li neko stoji pored njih. Naš drug je stao i rekao:"pogledaj" i pokazao glavom u mom pravcu. Ona je podigla pogled,nije više koračala. Oboje smo bili nijemi i nismo imali snage pokrenuti se. Iznenađena je mojom posjetom pomislih,možda misli da nisam trebao biti tu,da sam se trebao prije javiti,možda,stotine možda a ni jednog odgovora? Ništa više nisam mogao misliti,bio sam utrnuo od neizvjesnosti. Činilo mi se da je to trajalo vječnost koju nisam imao snage prekinuti. Onda sam vidio kako se niz njen obraz otisla krupna suza,onda druga,treća. Brada joj je zadrhtala,da tako je,uvijek plakala kada je bila jako uzbuđena. Činila je to tiho,jedino nije mogla sakriti drhtanje brade. Ja sam htio nešto reći ali nisam mogao,slika mi je bila zamagljena jer su mi oči bile nalivene suzama. Podigao sam ruku da ih obrišem i onda smo oboje krenuli jedno prema drugom. U samo par koraka našli smo se u zagrljaju. Sve što sam želio reći,nisam mogao,svaka riječ se zaglavila u grlu. Ona je plakala ali sad joj je cijelo tijelo drhtalo koliko je jecala. Znao sam da trebamo razgovarati ali nisam želio prekidati naš zagrljaj. Poslije toliko neizvjesnosti,sumnje i čežnje osjetio sam da ponovo imam ono što će mi život ukrasiti najljepšim bojama. Kada smo se,konačno,trgli i počeli razgovarati,pljuštala su pitanja sa obe strane. Zašto ovo i ono,kako gdje s kim i t.d. ? I sad,poslije toliko godina pričamo o tom vremenu i postavljamo pitanja. Brzo smo se dogovorili. Spremićemo potrebne papire i zajedno pokušati negdje otići,pobjeći iz svega što nas je mučilo,pritiskalo,što nam je kao vodenički kamen ležalo na duši. Nakon par mjeseci stigli smo u Beograd gdje imam brata od ujaka. Tamo smo se vjenčali,potom   obilazili ambasade i tražili svoj put. Teško da postoji neka u kojoj nismo bili. Onda nam je neko rekao da Amerika prihvata nacionalno mješovite brakove. Otišli smo tamo,prijavili se i nakon pola godine smo stigli u ovu zemlju".


Sada su nam se u razgovoru pridružile i žene. Završile su svoje obaveze oko posluženje pa su sjele s nama za sto. Posmatrao sam ih očima radoznalca,htio sam što više saznati o njima. Nadahnjivala me njihova ljubav,pažnja,razumjevanje koje nisu pokazivali slatkoriječivošću ili držanjem za ruke ali se sve to osjećalo među njima i vidjelo u pogledima koje su izmjenjivali.

"Sigurno je i vaša priča slična,jeste li i vi ovamo stigli u programu mješovitih brakova" upitao sam mog drugog,novog poznanika? "Jesmo i nije nam bilo lako",započeo je priču. "I mi smo se upoznali davno,prije rata,zavoljeli se,htjeli stvarati svoj dom a onda nam se,na tom putu, ispriječio nesretni rat zbog koga smo oboje mnogo patili. Kada se rat završio,svuda se živjelo podjednako loše. Sve je tokom rata propadalo". Stavio je ruku na rame svoje supruge i rekao:
"poslao sam joj pismo po njenoj komšinici,želio sam je vidjeti i razgovarati. Želio sam znati da li je još uvijek moja".

Ona ga je stdljivo ali s puno ljubavi pogledala ispod oka kada je to izgovorio. 

"Dugo se nismo vidjeli a nije prošao dan kada nisam mislio na nju. Odgovorila mi je kratko. Potvrdila je želju sa svoje strane da se,što je moguće prije,sastanemo. Radovao sam se njenom odgovoru,uvjerio sam se da oboje želimo isto. Ponovo sam uzvratio pismom kojim sam joj poručio da se nadjemo u Banja Luci. Moja tetka tamo živi sama. Davno je izgubila muža i narušenog je zdravlja pa je trebala nečiju pomoć u kući. Godinama ništa nije popravljano. Otišao sam kod tetke i čekao da ona stigne. Tog dana sam je očekivao a ona je kasnila. Još uvijek je bio loše organizovan prevoz. Zabrinuo sam se i pomislio da je promijenila odluku. Uzaludno sam je čekao i sav potišten se vratio tetkinoj kući. Na meni se vidjelo razočarenje i tuga,tetka je pokušala naći riječi utjehe a mene je to još više povrijeđivalo. Započeo sam nešto popravljati u kući kad je neko pokucao na vrata. Kako se tetka teško kretala stigao sam prvi do njih i otvorio ih. Bio sam zatečen,stajala je ispred vrata nekoliko sekundi a onda mi se bacila u naručje. Osjećao sam se kao da sanjam najljepši san. Teško je nešto reći kad se nađeš u takvoj situaciji. Sreća i gorčina se miješaju. Prvo zato što je ona tu,u mom zagrljaju a drugo što smo toliko vremena izgubili i protiv naše volje,bili razdvojeni. Tetka nas je posmatrala i plakala,samo je tiho ponavljala:"e,djeco,djeco". 

"Poslije smo dugo razgovarali,htjeli smo čuti sve što nam se dešavalo u proteklom vremenu dok nismo bili skupa. Proveli smo najsrećnija tri dana zajedno i ja sam se plašio trenutka kada bi ona mogla otići nazad. Predložio sam joj da ostanemo zauvijek zajedno,da se ne vraća. Rado je prihvatila moju bračnu ponudu. Njen brat i majka su joj nakon nekog vremena donijeli potrebna dokumenta i vjenčali smo se. Konačno smo stali jedno uz drugo da se zajedno borimo za sebe i svoju porodicu. Kad jedno,u toj borbi, posrne ono drugo je tu da mu pomogne,da ustane pa da nastavimo dalje. Nema te patnje koju ne bih pretrpio za sreću koju sam doživio s njom. Kao i oni,čuli smo da Amerika prihvata miješane brakove pa smo se prijavili. Kada smo prikupili sve papire predali smo i sa zebnjom čekali šta će odlučiti. Kada je stigao pozitivan odgovor radovali smo se kao mala djeca".

"Došli ste iz Beograda i Sarajeva i susreli se u Njujorku",pitao sam? 

"Da, naš avion iz Beograda je stigao ranije. Smjestili su nas u neku veliku prostoriju gdje je bilo samo stolica da sjednemo. Bilo nas je iz raznih zemalja,ali mi se čini da je najviše bilo iz Somalije. Osjećali smo se neprijatno,umorni i iscrpljeni. Nismo znali šta čekamo? Proveli smo tu više od pet sati a onda je dosao čovjek koji je govorio srpski jezik. Rekao nam je da čekamo avion iz Sarajeva koji će uskoro stići pa ćemo nakon toga biti upućeni na destinacije koje su za nas predviđene. Tako je i bilo. Kada su stigli putnici iz Sarajeva pročitali su naša imena i gdje nas  upućuju. Nama je rečeno da idemo u Čikago. Dok smo čekali avion,upoznali smo se i počeli razgovarati. Nas dvojica smo bili sigurni da smo se već negdje sreli ali tada to nismo spominjali. Tek kasnije,ovdje u Čikagu smo o tome pričali i utvrdili gdje i kako se desio naš prvi susret. Nas je tamo čekao rođak a oni nisu imali nikog. Rekli su im da će ih prihvatiti neki servis koji radi pri luteranskoj crkvi". 

"O tome ništa nismo znali,sada je nastavio njegov drug. Uzeli smo adresu i telefon njihovog rođaka,da se možemo bar na nekog osloniti. To nam je kasnije pomoglo da se nađemo,i mnogo nam je značilo". Smjestili su nas u neku staru zgradu,u kraju gdje nije bilo ljudi iz naše zemlje. Bili smo nezadovoljni i usamljeni pa smo riješili pozvati telefonom njihovog rođaka. Čovjek se javio i već sutradan smo se našli kod njih u kući. Razgovarali smo dugo,osjećali smo se prijatno među svojim ljudima. Taj čovjek nas je sve zadužio. Šta god nam je trebalo pomagao nam je i mi smo postali najbolji prijatelji. Kasnije smo nas dvojica počeli raditi zajedno i to traje sve do danas. Pomažemo jedni drugima kad nešto trebamo,dijelimo,dobro i zlo. Takav je život,nekad smo ratovali jedan protiv drugog a danas živimo kao braća. Nas dvojica za to imamo i poseban razlog o kojem ćemo pričati sledeći put kada nas posjetiš".



Razmjenili smo brojeve telefona. Zahvalio sam se na gostoprimstvu i povjerenju što su samnom podijelili svoje životne priče. Ispratili su me do kola. Dok sam otvarao vrata pogled mi je pao na zadnje sjedište gdje su ležale dvije knjige pripovjetki. Napisao sam u njima posvetu. "Mojim novim i dragim prjateljima". Pružajući im knjige rekao sam:

"ništa vam nisam donio a došao sam vam u kuću prvi put. Zato vam od srca poklanjam po jednu knjigu".

Prihvatili su poklon i ja sam ostavio ove srećne ljude da uživaju u miru i razumjevanju jer im je stigla radost poslije suza.


Dok su se palila svjetla velikoga grada uputio sam se u kafanu gdje se obično sastajem sa društvom. Znao sam da će mi neko od njih po stoti ili hijaditi put pričati istu priču a ja ću je strpljivo slušati kao da je nikad nisam čuo. Tako to treba i mora biti, da nije tih dosadnih priča ne bi bilo ni ovih koje govore o snazi dobrih ljudi,njihovoj borbi za ljubav,za život.


Prošlo je nekoliko dana od susreta sa novim prijateljima kada su među koricama knjiga koje sam im poklonio pročitali priču "Esmine i Jelenine suze". Bili su prijatno iznenadjeni,zatečeni. Odmah su mi telefonirali i pitali me:

"zašto nam nisi rekao da je u knjizi priča o nama i da si je ti napisao"? 

Esma i Jelena su bile veoma radoznale,imale su još dosta pitanja a Žarko i Emir su me pozivali da ih posjetim već sledećeg vikenda. Obećao sam posjetu i opet sam prećutao,nisam im rekao da sam napisao i drugi dio njihove priče:"Radost poslije suza". 

Prije dogovorene posjete sam im poručio:

"do sada ste mislili a sad ste i uvjereni da pored onog gore na nebu koji sve vidi i pamti,uvijek postoji i neko dolje,među ljudima,neki naš savremenik,neko piskaralo koji zapisuje i pripovijeda šta nam se dešavalo i dešava".