Piše Milan Santrač
ĐED JOVICA ĆULIBRK
Često se sjetim svoga đede naročito oko Sv.Jovana, valjda zato što je to bila njegova krsna slava, što je on smatrao veoma važnim i trudio se da taj dan učini što svečanijim i radosnijim kako za svoje ukućane tako i za goste. Moje tri sestre i ja smo ga zvali đedom kao i ostale sestre od tetaka a bilo ih je dosta jer su se, Bog zna zašto, više rađala ženska djeca. Dugo sam bio jedini brat među njima, dosta godina kasnije dobili smo još dvojicu braće ali oni nisu živjeli blizu nas pa sam i dalje ostao privilegovan među sestrama.
Kod đede se kuća za slavu posebno spremala. Pralo se i čistilo sve, čak i ona mjesta gdje se rijetko zalazilo ili zavirivalo, u vajatu, ispod kreveta ili u ganjku gdje se čuvao sir i kajmak kao i ostali mrs koliko ga je bilo. Nekoliko dana pred slavu sva ženska čeljad u kući se daju na posao kako bi kuću doveli u red. Iz ormana se vadila i provjetravala posteljina, biljci i razni prekrivači. Među gostima će biti onih koji će doći iz daleka i konačiti jednu a možda i dvije noći pa ne bi valjalo da se biljci i jastuci osjećaju na ustajalost. A kad te poslove privedu kraju zasukaće rukave te mijesiti pite savijače i one što se slažu, uštipke i jednostavne kolače koji nisu mnogo slatki ali su ih sva djeca voljela jer su mirisali na vanilu.
Đedo je preuzimao brigu oko ražnjeva i mesa. Još davno je isplanirao šta će se peći, koliko je potrebno da se ljudi valjano ugoste i da pretekne, da im se malo spakuje za puta. Kad bi žene završile svoj dio posla i on istavio ražnjeve sa vatre, svi bi pristupili spremanju sobe i postavljanju stolova.
U kući je uvijek bila jedna veća soba sa više kreveta a za slavu se raspremala i u nju se unosili dugački stolovi. Neke krevete bi rastavili i iznijeli u onaj dio kuće gdje je uvijek bilo ognjište sa verigama a neke su pomjerali na jednu stranu zida kako bi oslobodili dovoljno prostora za sofru. Stolove bi prekrili stoljnacima koje su djevojačke ruke lijepo izvezle na ćoškovima a uz njih su postavljali drvene klupe zastrte nekom ponjavom ili tkanim prekrivačem koji nisu još upotrebljavani. Petrolejka je postavljana visoko na zid kako bi bacala što više svjetlosti a često se još jedna posuđivala od nekog u selu. Dok je đedo sjekao meso i stavljao na tanjire ženskadija je raspoređivala pite narezani tvrdi sir, kajmak, pršut koji je bio obavezan na sofri a supu će poslužiti kasnije kad gosti stignu i sjednu za sto. Rakije je bilo dovoljno i bila je jedino piće kao i malinov sok za djecu i žensku čeljad. Svijeću su poslednju stavljali na sred stola a palili je kad stignu prvi gosti. Svi u kući su bili veseli i često su gledali na put kad će se pojaviti gosti.
U Bosanskoj Krajini uvijek je sofra morala biti spremna uoči slave kada su i gosti stizali. Đedo i njegov životni oslonac, baka Jovanka su vodili o tome računa, poštovali su sve običaje što su njima, kad su bili mladi, prenijeli stariji. Po ko zna koji put su prilazili stolu i gledali da nešto nisu zaboravili, da li je sve na svom mjestu i zadovoljno se osmjehivali. Djeca nisu sjedala za sto, njima se davalo jesti na drugom stolu a gosti su sjedali redom kako su stizali osim što je kum uvijek imao mjesto u vrh stola. Đedo je sipao rakiju a žene ostalo posluženje. Pored kćeri i zetova za stolom su se našli prijatelji, kum i domaćini kod kojih je on odlazio na slavu. Svi su uvažavani, ugađalo im se koliko se moglo ali posebno kumu Petrini Rađenoviću i nekom daljem stricu đedinog zeta Bože Štrpca.
Kum Petrina je bio krupan, mršav i koščat čovjek strogog, svetački ozbiljnog lica i odmjerenih riječi. Kad bi se našao u društvu više ljudi lukavo se smiješio i znalački posmatrao lica sagovornika. Za slavsku priliku je oblačio somotno odijelo na kojem se vidjelo da je već dosta nošeno ali čisto i uredno.
Stric đedinog zeta Bože je pored kuma bio redovan i posebno uvažen gost. Nikakva zima i veliki snjegovi nisu ga mogli spriječiti da ne dođe na slavu i ako je živio čak u trećem selu udaljenom više od petnaest kilometara. Živio je sam i osim Bože nije imao drugih bližih rođaka. Crven u licu, sitnih nemirnih očiju i jakih brkova koje je zavrtao na gore i često ih gladio jednom rukom dok je u drugoj držao lulu ukrašenu srebrnim rubom. Sijeda kosa i bore na licu davale su neko dostojanstvo njegovoj ličnosti. Uvijek je nosio kožne čizme braon boje koje je navlačio preko nogavica i kaput slične boje, takođe od kože ali izlizan od nošenja. Nije mnogo govorio, rasijano je slušao druge pa se činilo da mu je sve što drugi kažu već odavno poznato.
Prije nego se gosti posluže đedo je ustajao a za njim i gosti, tiho je izgovarao oče naš i kad bi izgovorio poslednje riječi:"...ne uvedi nas u iskušenje i izbavi nas od zla" prekrstio bi se i svi bi ponovo sjeli. Jelo se i zalijevalo rakijom a kad bi završili počinjale su priče iskusnih starina. Djeca su ih slušala iz prikrajka, upijajući svaku izgovorenu riječ sve dok ih san ne ophrva pa polijegaju onako odjeveni po krevetima druge sobe gdje je velika furuna, osim prijatne topline, davala i svjetlost kroz otvoreno ložište. Oni su ostajali budni do duboko u noć kada bi kum Petrina i oni čije kuće nisu udaljene od đedine odlazili a ostali su polazili na počinak. Ujutro, kad bi se oglasili prvi pijevci, đedo je ustajao, prodžarao vatru a baka Jovanka dopunjavala tanjire novom količinom hrane. Gosti su ustajali, izlazili napolje da se umiju dok ih je neko od ženske čeljadi polijevao vodom. Uskoro bi ponovo stigao kum i oni obližnji i sve se nastavljalo, red jela, red priče pa opet red jela i priče.
Da bi sve bilo spremljeno i da bi gosti bili zadovoljni treblo je dosta truda. Pored onoga što su već imali u kući moralo se još svašta nabaviti: koja kila soli i šećera, neko zrno kave, par flaša soka, katkad i rakije ako šljive ne rode pa nema od čega da se peče domaća. Nekoliko dana pred slavu đedo bi prtio torbu i odlazio u varoš udaljenu dobrih deset kilometara da sve nabavi i donese.
Oštra i hladna grmečka zima donosi velike snijegove oko Sv. Jovana. Često su dostizali visinu metra stvarajući seljanima dodatni posao jer je trebalo praviti prtine do štala, obora i kotarina i gaziti torine za ovce. Ali jedne godine zakasniše ti snijegovi, noga je bila prosta tri dan pred đedinu slavu. Svi su se čudili kako se to desilo ali im je olakšalo svakodnevne obaveze.
Spremio se đedo da ide u varoš misleći kako će brzo otići, kupiti ono što treba i jednako brzo se vratiti. Ustao je rano, još se nije bilo razdanilo i kad je izašao pred kuću pogledao je nebo na kojem su treperili rojevi zvijezda. Bacio je pogled prema onoj strani odakle najčešće dolaze padavine a prema nebu su se oslikavali tamnomodri planinski vrhovi . Danas neće biti snijega, pomislio je i krenuo na put.
Bio je lakonog, sitan čovjek, okretan i vješt u svakom poslu. Težak život urezao je na njegovom licu duboke bore a preplanulo lice je govorilo da je često izložen planinskom suncu i vjetru. Rano je ostao bez roditelja pa je na njegova pleća pala briga o mlađem bratu i tri sestre. Sve ih je izveo na put, sestre udao, a kad mu se brat oženio podijelili su imanje i živjeli svako za sebe. Zemlje je bilo malo pa je krčio šiblje i žbunje kako bi imao više livade i oranice. Njegova svaka druga njiva zvala se krčevina ili luka. Luke su bile njive ili košanice u ravnijem dijelu sela, obično uz potok kakav je proticao nedaleko od njegove kuće. Da bi lakše ishranio porodicu naučio je praviti drvene zdjele, tanjire, zastruke i tronošce za sjedenje. Radio je to na primitivnom strugu koji se nalazio iza njegove kuće. Prodavao ih je u okolnim selima a kasnije je odlazio čak do Like. Zdjele i stolove je stavljao u vreće, osamario bi konja i dobro ga natovario. Odlazio je na put i tamo se zadržavao nekad i po petnaest dana. Oni koji nisu imali novac uzimali su zdjele u zamjenu za žito i kukuruz. Kolika je zdjela toliko bi za nju dobio žita. Pošto nije imao novca da kupi duvan koji je odvajkada bio skup u Krajini, sam ga je sijao i ako je to bilo zabranjeno i strogo kažnjavano. Odlazio je u gaj i u nekoj uvali koja je sklonita čak i od slučajnih prolaznika i zasijavao duvan a kada bi krajem ljeta bio zreo brao je listove i sušio ih u kuruzani skrivajući ih od pogleda, naročito žandara. Tokom jeseni i zime sjedio je u kući i strpljivo sjekao duvan. Šljiva je imao malo pa su ih najčešće djeca jela dok su još zelene a za rakiju je malo ili ništa ostajalo. Da bi imao koju kap pekao je od kukuruznog brašna što je, takođe, bilo zabranjeno.
Na jednom svom putovanju kroz Liku svratio je u selo Kurjak i tamo prvi put vidio svoju izabranicu Jovanku Kalanj. Dopala mu se na prvi pogled a nekako je bio siguran da je i ona njega gledala milije nego druge djevojke. Nije imao prilike razgovarati s njom a kad se vratio kući rekao je bratu i sestrama kako je zagledao lijepu Ličanku. Nije gubio vrijeme, žurno je spremio novi tovar i dao se na put a u povratku sa sobom je doveo Jovanku. Izrodili su šest kćeri i podigli ih za udaju. Sve su bile vrijedne, majka ih je naučila svemu što će im trebati kad se udaju.
Baka Jovanka je stasom , pristajala svom izabraniku. Teško da je neka druga žena imala bolju narav od nje. Blaga i tiha, vrijedna i uvijek spremna da pomogne drugima. Niko nije zapamtio da je ona na nekog podigla svoj glas a u selu su je svi zvali Najom. Pored svojih kćeri okupljala je oko sebe djeveovu i ostalu djecu koja su se vrzmala oko njihovih kuća. Sve ih je hranila, svako pomilovala i rekla koju lijepu riječ.
Nije se đedo odmakao daleko od kuće a dan je promijenio svoju ćud. Naglo je počeo duvati sjeverni vjetar valjajući preko neba tamne oblaka a ubrzo je počeo padati snijeg. Bez kolebanja je nastavio put i kad je stigao u varoš snijeg je bio malo ispod koljena. Nije se zadržavao, brzo je obavio kupovinu, malo se ugrijao u seoskoj kafani i krenuo nazad. Tada je već bila prava mećava, kako je išao u pravcu sjevera oštar i hladan vjetar mu je nanosio snijeg u lice pa nije moga dobro vidjeti put. Snijeg je bio sve veći i prelazio je preko koljena a torba sa kupljenim stvarima mu je postajala sve teža. Srčan Krajišnik, jake volje nije se predavao. Gazio je i gurao naprijed ali mu je svaki korak bivao sve teži. Nekoliko puta je silazio sa puta i upadao u jarak jer je snijeg sve već zaravnao i teško je držao pravac. Kad je prevalio dvije trećine puta i stigao blizu kuća Karanovića gdje mu je bila udana najstarija ćerka shvatio je da neće moći stići do svoje kuće već se odlučio svratiti kod njih. Kad je pokucao na vrata svi su bili iznenađeni. Pitali su ga kud se uputio po tako zlu vremenu? Snijeg nije prestajao padati sve do pred zoru sledećeg dana. Ostao je kod njih na konaku a ujutro su sa par konja krenuli put njegove kuće. Konji su prtili naprijed kroz veliki, težak i mokar snijeg a oni su išli iza njih. Kad su stigli kući svi su odahnuli od brige jer nisu znali gdje se sklonio. Baki Jovanki se lice zažarilo a oči su plamtile jer je vidjela živog i zdravog svog Jovu, kako ga je samo ona zvala.
Njih dvoje su proslavili zajedno još mnogo slava do duboke starosti kada se đedo preselio na nebeske njive. Baka je ostala potištena i tužna, nedostajao joj je njen vjerni saputnik a nakon nepunu godinu dana i ona je pošla za njim, valjda nije znala ni željela živjet sama bez svog Jove, našeg đede.
