Пише Милан Сантрач
Пише Милан Сантрач
Piše Milan Santrač
Piše Milan Santrač
KONOPLJA BILJKA PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI
Svi stariji ljudi koji su živjeli na selu sjećaju se kako su njihovi roditelji uzgajali konoplju i od nje izrađivali konac, platno, uža i t.d. Konopljino platno su koristili za izradu čaršafa, vreća, torba, prekrivača i naročito odjeće. Dakle, konoplja je bila primarna biljka u poljoprivredi i industriji, dok veći deo populacije danas prvi put čuje za nju.
Zašto je konoplja zaboravljena?
Sve je urađeno planski. Mogućnost njene maksimalne iskorišćenosti od korjena, stabljike, cvijeta i sjemena bila je smetnja razvoju drugih industrijskih grana, u prvom redu metalnoj industriji. Kao što i danas rade, svjetski moćnici su skovali plan i javonosti predstavili laži o konoplji. Proglasili su je za štetnu biljku, opijat i izvršili pritisak na vlasti većine zemalja da zabrane njenu proizvodnju. Namjerno su joj pripisali osobine Kanabisa koji je, takođe, vrsta indijske konoplje ali koja nije isto što i industrijska konoplja. Na taj način su, praktično, izbacili konoplju iz upotrebe u prkos svim njenim kvalitetima.
Pored već navedenih predmeta koje su ljudi sami proizvodili od konoplje ona je našla svoju primjenu i u modrnoj industriji. Malo ljudi zna da je Ford još četrdesetih godina proizvodio karoseije automobila od nje koje su bile kvalitetnije, jeftinije i dugotrajnije od metalnih. To su godine kada je krenuo uspon auto-industrije pa su proizvođači metala učinili dodatni napor da konoplju izbace iz konkurencije.
Za konoplju možemo reći da je sveta biljka obzirom na mogućnost njenog korištenja. Drevni mudrac i filosof, Zaratustra je 12 hiljada godina prije n. e. u svojim učenjima konoplju stavljao na prvo mjesto ispred svih biljaka sa 50 načina njene upotrebe. Prva Biblija je napisana na papiru od konoplje što, takođe, potvrđuje opravdanost naziva svete biljke.
Možete li zamisliti da se umivate proizvodima od konoplje koji nisu toksični za vas, oblačite odjeću od konopljinog platna koja je jaka, čvrsta , faktički neuništiva, živite u kući koja je bez buđi, insekata, štetnih talasa i zračenja, hranite se zdravo, hranjivo, čistom hranom od konoplje, i živite na mjestu gde je svuda oko vas zdravlje u svijetu gdje nema ratova, oko goriva i plastike. Ovo je moguće kada bi svi prihvatili ideju o primatu konoplje i njenom razvoju.
Kako se uzgaja i ko može sijati konoplju?
Odgovor na ovo pitanje je, može je uzgajati svako ali valja reći još nešto o njoj. Nazivaju je raznim imenima: hemp, neko konoplja, neko cannabis sativa, sve je to jedna ista industrijska konoplja. To je biljka koja od svih ima naveći i najbrži prirast tokom jednog vegetativnog perioda. Korijen može da poraste i do 2m u zemlji, ali je generalno slab. Stabljika je u početku nježna, a potom kako raste pretvara se u drvo, očvrsne. Stabljika je šuplja, i visina iznosi od 50cm,a može porasti i do 6m( na jugu dostiže maksimalne visine). Debljina stabljike je 6-8mm. Cvjetovi su smešteni na vrhu biljke i bočnim stranama.
Uslovi koji moraju biti zadovoljeni:
Konoplja klija između 2-30 stepeni C, najoptimalnija temperatura je 20 za njabrži rast, i može izdržati mraz do minus 4 stepena. Potrebno joj je dosta vode, naročito u vremenu od pupoljaka do cvjetanja, i pred zrenje za sjeme.
Sije se u drugoj polovini marta, i prvoj polovini aprila. U zavisnosti od toga za šta ćete koristiti biljku sije se na određenim razmacima između biljaka. Konoplja je fascinatna jer sama uništava korov oko sebe i svog kojrena. Nisu joj potrebni nikakvi tretmani pesticidima. Konoplja se žanje nakon oplodnje. Nekad se to radilo ručno a u današnje vrijeme, kosilicama specijalno napravljenim za to.
Nakon toga se stabljika mora prosušiti i vezati u snopove gde se na suncu i vazuhu dodatno suši. Dakle, ništa specijalno, kao što se nekad u snopovima sadjevalo žito.
Da biste postali proizvođač konoplje potrebno je da odete u institut za prodaju sjemena, gdje je popuniti formular sa tačnim podacima gde ćete uzgajati kako bi inspekcija i ekipa koja radi na terenu mogla da dođe da provjeri da li adekvatno uzgajate biljku i za koju namjenu.
U nekim državama je uzgoj konoplje više nego profitabilna poljoprivredna djelatnost. Ovo je jedna od rijetkih biljaka kod koje se koristi skoro svaki njen dio.
Korjen se koristi najviše u medicinske svrhe kod uklanjanja zapaljenja, bola, artritisa, groznice, stomačnih problema, astme, migrene, bolova u mišićima.
I sama biljka konoplja ima benefit za zemljište na kojem se sadi, jer uništava korov, hrani tlo i doprema mu kiseonik.
Stabljika se koristi u različitim namjenama.
Vlaknasto vlako u stabljici koristi se u tekstilnoj industriji za izradu užadi, mreže, platna, tepiha, cerada, ali i pelena, džinsa, torbi, cipela, odjeće.
Pulpa vlakna se koriste kao prostirka za životinje, cement, izolacija, staklopastike, đubrivo za biljke, malter.
U kombinaciji vlaka i pulpe može se koristi za izradu papira za štampu, izradu novina, fiter papir, i razne vrste finog papira za pakovanje.
Lišće i cvijeće se koristi u medicinske svrhe gdje se iz cvjetova ekstrahuje CBD poznatiji kao kanabinoid koji djeluje multiefektivno počevši od uklanjanja stresa , epilepsije, anksioznosti.
Sjeme se koristi u ishrani, ljudi i životinja, jer je izuzetno bogato proteinima, sadrži čak 24% proteina. Od sjemena se pravi ulje, koje je prepuno minerala i vitamina, koje se koristi kao dresing za salatu, suplement u ishrani, vitamini. Ali i u kozmetičke i higijenske svrhe, u obliku sapuna, kremi, labela , gelova, šampona.
Dakle iz samo jedne biljke možete
napraviti pogon za mnoge industrije i izbjeći nepotrebno uništavanje
otpadnih produkata iz procesa proizvodnje, već sve lako unovčiti. Kao ohrabrenje za pokretanje proizvodnje može poslužiti primjer nedavno izgrađene prve kuće od konoplje u Srbiji.
Srbija je nekad bila najveći i najvažniji centar za proizvodnju konoplje u Evropi a u današnje vrijeme Balkan može postati svjetski centar jer su uslovi na tom području podjednako isti.
Пише Милан Сантрач
Na pokušaj Albanaca da ospore prisustvo Srba na prostoru Kosova i Metohije, Šarić kao istaknuti poznavalac istorije Balkana kaže da "koliko god na Kosovu i celom Balkanu kopamo daleko u prošlost, nailazimo na srpske tragove".
"Kad ukradete nečiju teritoriju, potrebno je krađu prikriti "istorijskim pravom". Mark Tven kaže da dok istina obuje cipele, laž proputuje pola sveta. Ovih dana pojedini albanski istoričari putuju svetom i tvrde da su Albanci hiljadama godina na Balkanu, da su Nemanjići albanskog porekla i da Srbi nisu postojali pre Vuka Karadžića. Što je veća istina, veća laž je potrebna da je sakrije. Ti albanski istoričari podsećaju na onaj vic o grbavcu koji je pustio bradu, da ga više ne zovu grba nego brada. Suživot Albanaca i Srba preko je potreban, ali on se ne može graditi na lažima", istakao je Šarić.
"Autohtoni stanovnici Kosova jesu u narodu u antičkim izvorima nazvanim Dardanci, mada ne znamo kako su oni sami sebe zvali. Grčki i rimski autori nisu skloni tim starosedeocima Kosova. Opisuju ih sa prezirom i mržnjom, koja je karakteristična i za kasnije opise Srba. Tako pišu da su Dardanci divljaci i da se kupaju samo tri puta u životu, prilikom rođenja, na venčanju i na sahrani. Zapravo se ne radi o nehigijeni nego o obrednim kupanjima. Zanimljivo da se isti običaj obrednog kupanja zadržao kod Srba do današnjih dana. To je vrlo važna paralela između Srba i Dardanaca i jedan od brojnih dokaza koji pokazuju da su Srbi potomci antičkih stanovnika Kosova. Poznati grad u državi Dardanaca zvao se Bila Zora što na srpskom znači"bela zora“, sintagma koja se i danas koristi. Najpoznatiji dardanski kralj bio je Grabo iz plemena Grabića. Kod Srba i drugih južnih Slovena još uvek postoje prezimena Grabar, Grabovac, Grabarić, Grabarević i Grabović, kao i razna mesta sa nazivima Grab ili Grabić. I sama reč je slovenska, povezana sa pojmovima "graba","grob“,"grobnica“,"groblje“,"grebati","grablje“,"grabiti", zaključuje istoričar.
"Koliko god na Kosovu i celom Balkanu kopamo daleko u prošlost, nailazimo na srpske tragove. Na ovim prostorima u vreme Rimskog carstva postoji bar šest plemena koja u svom nazivu imaju osnovu “ser” ili “sar” – Servi (Limiganti), Serreti, Serapilli, Sardi, Sardeati i Sarmati. Najučestalija osnova za nazive antičkih Balkanaca je ser ili sar, a niko se od srpskih istoričara nije time bavio. Izgleda da je Kosovo bilo sveta zemlja za stanovnike Balkana još u mlađem kamenom dobu, u vreme tzv. Vinčanske civilizacije. Jedino vinčansko naselje koje je bilo utvrđeno bilo je Valač na Kosovu. Tamo smo našli jako puno kultnih predmeta iz tog perioda što ukazuje da je celo područje imalo duhovnu važnost. Tako je ostalo i hiljadama godina kasnije jer 1313. u Svetostefanskoj povelji kralj Milutin poklanja Valač manastiru Banjska, što svedoči o religioznom kontinuitetu", kaže.
Albanci se, kako kaže, na Balkanu pojavljuju u 11. veku, po svoj prilici kao prateće trupe romejskog vojskovođe Georgiusa Manijaka, ali na "Kosovo dolaze kasnije, prvi albanski doseljenici pristižu neposredno pre dolaska Turaka".
"U vreme prvih vekova Osmanlijske vlasti albansko prisustvo na Kosovu bilo je na nivou statističke greške, sve do kraja 17. veka i Austrijsko-Turskog rata kad je carska austrijska vojska prodrla do Prištine. Srbi staju na njenu stranu, ali se u januaru 1690. carska vojska povlači i ostavlja Srbe na milost i nemilost Turaka. Tada patrijarh Arsenije III Čarnojević sa desetinama hiljada Srba kreće prema Beogradu, a čitava sela ostaju pusta. Broj Albanaca postepeno raste, ali će Srbi uprkos progonima i iseljavanjima na Kosovu ostati većinsko stanovništvo sve do početka 20. veka", istakao je.
Dečani su, objašnjava, srpski, kao i svi ostali manastiri i crkve na Kosovu i Metohiji.
"Podigao ih je srpski kralj Uroš 3. Dečanski, u vreme dok Albanci još nisu ni živeli na Kosovu. Predlog za gradnju hrama u Dečanima dao je sam Sveti Sava. Zašto je središte srpske patrijaršija 1253. godine premešteno iz Žiče u Peć? Zato što je Kosovo tada centar srpske države, etnički čisto srpsko područje, dok su do Kraljeva mogli upasti Kumani, Mongoli ili Mađari", ističe Šarić..
Skenderbeg je bio Srbin
"Zašto u Srbiji nemamo gradove koji nose albanska imena? Nemojte zaboraviti da je Skadar bio kraljevski srpski grad i da su na tom prostoru stolovale srpske plemićke i kraljevske porodice – Balšići, Crnojevići, Brankovići, Mrnjavčevići, Kastrioti… Kad već spominjem Kastriote, treba naglasiti da su se Kastrioti izvorno prezivali Branilović, ali su uzeli naziv Kastriot po latinskoj reči za vojno utvrđenje – „kastrum“. Skenderbegova majka bila je srpska princeza Vojislava Branković, otac mu se zvao Ivan Branilović i život je završio na Svetoj Gori kao pravoslavni monah. Braća su mu bila Staniša, Repoš i Konstantin, a sestre Mara, Jelena, Anđelija, Vlajka i Mamica. Izgleda da su mu svi u porodici bili Srbi, a on jedini Albanac", istakao je.
To ne znači, kako objašnjava, da u Skenderbegovoj vojsci nije bilo i Albanaca, bilo ih je, ali sam "Skenderbeg je bio Srbin".
"Apsolutnu većinu čine Srbi – 95,88 odsto svih stanovnika Kosova tada su Srbi. Albanci čine 0,26 odsto stanovništva kao i Grci, dok ostalih ima nešto manje od 4 odsto. Od 14.087 porodica na Kosovu, 12.840 je bilo srpskih, 46 albanskih, a 99 ostalih. Od 480 naselja, Albanaca je bilo samo u 23 sela, a i u ta 23 sela u proseku samo dve albanske porodice. Prema tome, Albanci tada žive u svega četiri odsto naselja na Kosovu", kaže.
Osvrnuo se i na rad Teodore Toleve. Ona je sasvim slučajno istražujući bečki arhiv otkrila niz dokumenata koji svedoče o veštačkom kreiranju albanske nacije iz raznih plemena koja se često nisu mogla ni sporazumeti.
"Među današnjim Albancima ima poarbanašenih Grka, Srba, Cincara, Vlaha, Turaka, doseljenika iz južne Italije, pa čak i nekih kavkaskih plemena. Toleva je pokazala kako je Beč razgranatom mrežom diplomata, falsififikovanjem i propagandom od te heterogene mase stvorio narod. Albanci su im trebali poslužiti kao tampon zona, da Srbija ne izađe na more. Bila je to zapravo poslednja velika pobeda habsburške diplomatije, jer se ubrzo monarhija raspala", kazao je istoričar.
"Na albanskom reč Kosovo ne znači ništa. Na srpskom zemlja ptice kosa. Širom srpskog etničkog prostora postoje toponimi sa nazivom Kosovo, dok kod Albanaca ne postoje. Sama činjenica što Albanci Kosovo zovu srpskim imenom pokazuje da su oni na Kosovo došli nakon Srba", objašnjava istoričar.
"Novo Brdo je bilo metropola Evrope, dok je London još uvek bio selo. Mnogi trgovci i rudari tokom srednjeg veka dolazili su na Kosovo u potrazi za boljim životom. Najviše ih je bilo u Janjevu, pored Prištine. Početkom 17. veka tamo je zabeleženo 200 pravoslavnih kuća, 180 muslimanskih i 120 katoličkih. S vremenom broj katolika u Janjevu raste i ono postaje oaza za sve katolike Kosova, kako katoličke Albance, tako i potomke saskih rudara (koji nisu bili samo Nemci, već i Sloveni iz Ukrajine, Mađari…)", ističe istakao je on.
Oni su, kako kaže, u 19. i 20 veku pod uticajem katoličke crkve počeli prihvatati hrvatski identitet. Janjevci su, objašnjava, vredni i radni ljudi.
"Većina ih živi u Zagrebu ili Kistanju gde su došli s jedne strane zbog pritiska Albanca, a s druge zbog Tuđmanovog poziva. On ih je prevario obećavajući im stanove i posao, a naselio ih je u srpske kuće koje su morali napustiti kad se promenio Zakon o privremenom korištenju imovine. Iako postoji priča o njihovom dubrovačkom poreklu, velika većina Janjevaca nema nikakve veze sa Dubrovnikom. Njihov govor ne pripada dubrovačkom, nego istočno-srpskom torlačkom dijalektu. Genetički su najbliži Bugarima. Antropološki liče Albancima. Danas ih je nažalost na Kosovu ostalo svega nekoliko stotina", zaključio je Šarić.